Gdje su nestale naše bajke? 1. dio

By reach on March 31st, 2006
Posted in Hrvatski, Kultura |

«Ti živiš u bajci!» poviknemo, ponekad, nekome tko misli da je život ljepši nego što on uistinu je. Nikako da shvatim zašto. Jeste li vi ikad čitali bajke? Ja jesam. Ni King još nije napisao horor koji bi se po svojoj morbidnosti mogao mjeriti s nekim od «najljepših bajki za djecu». A životi pisaca koji su nam uveseljavali djetinjstvo svojom krvožednom maštom? E to je tek nešto.

Napravit ću mali set postova, o nekim piscima o kojima se pričaju čudne priče od strane istraživača koji su možda u pravu, a možda samo nemaju života. Trudit ću se bit detaljna ali ne mogu baš totalno upilat pa ako vam nešto fali da bi došli do svog zaključka… istražujte sami (Na Engleskom jel. Mrzim nedorečenost hrvatskog Interneta. :o/)

Lewis Carroll (Charles Lutwidge Dodgson) – (1832-1898) – Alisa u zemlji čudesa

Engleski logičar, matematičar i novelist, najpoznatiji po svojim klasičnim fantazijama: Alisa u zemlji čudesa i Alisa i čarobno ogledalo. Carroll je koristio nadrealno okruženje svojih fantazija kako bi preispitao uobičajene načine razmišljanja. Za razliku od ostalih knjiga tog vremena, Alisa u zemlji čudesa nije imala moralnu pouku. Carroll je također pisao poeziju, koja je ostala otvorena za interpretaciju.

«Bojim se da se ne mogu objasniti gospodine,» rekla je Alisa, «jer, vidite, ovo nisam ja.»

«Ne vidim,» kazala je Gusjenica.

«Bojim se da ne mogu objasniti jasnije,» odgovorila je Alisa pristojno, «jer ni ja ne razumijem; vrlo je zbunjujuće biti toliko veličina u jednom danu.»

«Ne, nije,» kazala je Gusjenica.

(iz Alisa u zemlji čudesa)

Lewis Carroll je rođen u bogatoj obitelji u Daresburyju i Chersiru. Osnovnu školu je završio u Yorkshireu, a studirao je matematiku na Oxfordu, gdje je kasnije i radio kao predavač. Međutim karijeru predavača mu je otežavalo mucanje. Priča se da je Carroll bio sramežljiv i da je stalno krio ruke parom crno – sivih rukavica. Pisao je humoristične pjesme kao što je «The Hunting of the Snark» i matematička djela. I bio je izvrstan student Aristotelske logike.

Unatoč mucanju, Carroll je bez problema pričao s djecom, koju je često fotografirao. Imao je sedam sestara i njegovo zanimanje za djevojčice je možda nevinije nego se zamišlja – imao je i duga prijateljstva sa zrelim ženama. Ova strana njegova života je ostala neistražena, ali Karoline Leach, u svom djelu «Shadow of the Dreamchild» (koju na hrvatskom možete naći nigdje nikad) kritizira Freudovsku mitologiju i «čudnovati incestuozni nemoral» koji se stvorio oko autora i prave Alise.

Tokom jednog piknika, 4. srpnja 1862. Carroll je počeo pričati dugu priču Alice Liddell. (Ona je bila kći Henry George Liddella, ravnatelja njegovog Oxfordskog koleđa. Umrla je 1934.) «Alisa u zemlji čudesa» je nastala iz ovih priča. Prijateljstvo s obitelji Liddell raskinulo se naglo u lipnje 1863. godine, dvije godine prije nego je Zemlja čudesa izdana, i Carroll se okrenuo svojim ostalim mladim prijateljima. (Unosi iz dnevnika iz tog vremena nedostaju, a neki smatraju da je pokušao zaprositi Alice ali je odbijen jer nije bio dovoljno dobra prilika.) Originalno knjiga se pojavila pod nazivom «Alisine avanture pod zemljom». Priča se vrti oko sedmogodišnje Alise, koja zaspe na livadi i sanja da je pala u zečju rupu. Upozna čudnovate likove kao što su Ludi Klobučar, Kralj i Kraljica Herc i Mačak i doživi zanimljive, često čudne avanture, pokušavajući biti razumna u mnogim diskusijama koje nisu imale puno veze s logikom. Na kraju potpuno odbije svijet snova i probudi se.

Nastavak, «Alisa i čarobno ogledalo», se pojavio 1871. Slikar John Tenniel je odbio ilustrirati jedno poglavlje Čarobnog ogledala jer je smatrao da je besmisleno. To poglavlje je objavljeno 1872 pod nazivom «Osa u perici». Carroll je uvijek htio biti slikar, i kao dječak je ilustrirao magazine koje je pravio za svoju mlađu braću i sestre. Carrollovi originalni crteži Alisinih avantura pod zemljom su izdane 1961.

Njegov život i rad postali su stalni izvor spekulacije, a njegovo istraživanje granica smisla i besmisla je inspiriralo brojne psihološke studije i novele – možda i poznatog Engleskog filozofa Ludwiga Wittgensteina. Za humor Joseph Hellerove poznate knjige «Kvaka 22» je zaslužan upravo Lewis. U Kvaki 22 priča se osvrće na jedno pravilo USAF (United States Air Force olitiga vojno zrakoplovstvo), koje kaže da moraš biti lud da bi dobrovoljno letio u opasne borbene zadatke, ali ako piloti traže oslobođenje dužnosti na temelju ludila, onda mora da su normalni. Isti zakoni vladaju u Zemlji čudesa: «’Oh, tu nema spasa,’ kaže Mačak, ’svi smo mi ovdje ludi. Ja sam lud, ti si luda.’ ‘Kako znaš da sam ja luda?’ upita Alisa. ‘Mora da jesi,’ odgovori Mačak, ‘inače ne bi došla ovdje.’»

U vrijeme izdavanja, Alisine avanture su smatrane dječjim knjigama, ali sada ih se promatra u drugom svjetlu. Carrollov rad je zadivio kritičare kao što su Edmund Wildon i W. H. Auden, i logičare i znanstvenike kao Alfred North Whitehead i Bertrand Russell. Virginia Woolf je izjavila: «Alise nisu knjige za djecu, to su knjige u kojima mi postajemo djeca». 1960-ih hippije je privlačio nadrealni svijet, i Carrollovi likovi bili su inspiracija pjesmama «White Rabbit» (Bijeli zec) i «I am a Walrus» (Ja sam Morž). Frederic Brown je koristio Carrollove likove i rijeci pjesama u svojoj noveli «Night of the Jabberwock». (Također ne uspjeh pronaći naš prijevod.) 1990e Jeff Noon je nastavio Alisine avanture u knjizi «Automatizirana Alisa», u kojoj je transportirana u moderni svijet.

Međutim, ovo je samo kratka biografija, a u današnjem svijetu ništa ne može ostati čisto, bajkovito.

Carroll je nažalost bio sramežljiv i družio se radije s djecom (posebno djevojčicama) nego odraslima. Tako su, ljudi koji su posvetili život istraživanju tuđih života, došli do zaključka: «Čini se da nije bio sposoban ostvariti seksualnu vezu s odraslom osobom. Ovo je, čini se, obiteljska osobina, jer jedno od njegovo četvero brače, te šest od njegovih sedam sestara, su ostali sami čitav život. Zajednički problem mucanja je možda pripomogao tome. Unatoč ponekad očito erotskoj prirodi ovih veza, nikad nije optužen za ikakvu nedoličnost, i njegovi učenjaci su podijeljeni po pitanju njegovih veza s djevojčicama: da li je to bila latentna pedofilija ili izraz platonskog zanimanja, kao kod dobronamjernog strica? Carpenter smatra da je Carrollova strast za fotografijom pridonijela njegovom povlačenju iz života odraslih. Koristio je fotografiju kao način za upoznavanje djevojčica i da uspostavi kontakt sa slavnima. Njegove fotografije su dovoljno vrijedne da su najmanje dvije kolekcije izdane u naše vrijeme, a neki kritičari u tom polju smatraju da bi bio vrijedan doprinos fotografskom svijetu da nije napisao knjige o Alisi. Njegove veze s djecom su se uglavnom sastojale od čajanki i piknika.

Postoji zabilježeni događaj problema povezanih s golim fotografijama djece Mayhew. 1879 Carroll je napisao nekoliko zanimljivih pisama obitelji Andrew Mayhewa, tražeći njegovo dopuštenje da slika njegove kćeri, koje su imale 6, 11 i 13, gole, bez odraslih prisutnih (inače je uvijek tražio prisustvo odraslih, što se shvaća kao njegova potreba da zaštiti djecu od onoga što bi im mogao učiniti). Roditelji Mayhew, koji su prije dopustili Carrollu da fotografira djecu, su ovo odbili, i tada je naglo puklo to prijateljstvo. (Leach ga brani tvrdeći da je problem bio u njegovoj želji da «istraži» starije kćeri u određenim položajima, (u fotografskom smislu, pretpostavljam) ne mlađe.)

Također postoji fama da je pisao svoje knjige pod utjecajem LSD-a. To je teorija koju su proširili isti oni psihijatri koji su proširili LSD u društvu. Međutim prilično dobro je dokazano da droge ne potiču stvaralaštvo ni kreativnu maštu.

I moja najdraža teorija… 1996 Richard Wallace je objavio knjigu «Jack the Ripper, Light-Hearted friend» (Jack rasparač, bezbrižni prijatelj… imamo li mi prijevod za ovu knjigu? Koliko ja znam, ne.) u kojoj optužuje Carrolla i njegovog kolegu Thomas Vere Baynea da su Jack Rasparač. Uglavnom se sastoji od anagrama koje je Wallace sastavio iz Carrollovog pisanja. Međutim i Carroll i Bayne imaju alibije za noći kada su se ubojstva događala, i ova teorija nema potporu ostalih učenjaka. Carroll je pokazao nekakav interes za taj slučaj, ali tko u to vrijeme nije? U njegovom dnevniku, pod datumom 26. 08. 1891. piše da je taj dan pričao s jednim poznanikom o vrlo zanimljivoj teoriji o Jacku Rasparaču. Ali nikakve druge informacije o toj teoriji nisu nađene.