By
reach on April 17th, 2006
Posted in English, Idiocy, Religion | 17 Comments »
Oh I just LOVE Christian holidays. No, no I don’t. They drag all the hypocrisy in people up on the surface and make me look at it. Today a title in the papers: “Pensioners without Ham and Eggs on Easter”. Well bu-fucking-ho, I’m sure their lives are filled with joy, money, food and sex every other day of the year but, alas, today they had no ham and eggs. I share my pain with them to the point of suicide. How about a week from now someone writes and article: “Pensioners without Bread and Water and Roof over Their Heads on 24th of April”? noooo…. I don’t think they will. So please, spare me the false compassion on Easter, Christmas and whatever other holiday you’re enforcing on me.
By
reach on April 11th, 2006
Posted in English, Idiocy, Politics | 12 Comments »
Bush is planning to attack Iran, to make Teheran do something.
And NASA is planning to plunge a … thing into the moon and make part of it explode.
We really think we are Gods don’t we?
Iran is not my favorite country, I don’t like religious states (like my own actually), but there is no justification for attacking them. I don’t know who I’m talking to here. Everyone I know is against the war… and those who aren’t are out of my reach. I feel helpless in face of such stupidity and evil and selfishness.
Blow up the moon to find water so we can go live there… that’s what we’re doing. We destroyed the Earth and now we need to move to another planet and we start by destroying a part of it.
I’m disgusted by humans today.
Can you imagine being 12, living your life, going to school, having a crush on some girl or boy, playing football with your friends or discovering make up… and one day a loud noise wakes you up, and you spend the rest of your life with no leg, no arm and half of your face missing. Why? Well, it’s a complicated political story. But I’m only a kid??? Yes, well, you were in a wrong place at a wrong time. But I was in my house, my house is supposed to be my safe place!
What would you tell a kid like that? Would you explain the whole Teheran – Iran – America situation? Do you think s/he would give a flying fuck? We are worse than animals. I will never understand why people fear the devil and hell, devil is like an innocent child compared to us.
By
reach on April 8th, 2006
Posted in Hrvatski, Kultura | 5 Comments »
O ovome sam, mislim, već pisala, ali pošto je bio jedan od inspiratora ove teme, zaslužuje da ponovim i nadopunim.
J. M. Barrie (1860-1937) - Sir James Matthew, Baronet Barrie
Škotski novinar, dramaturg i pisac dječjih knjiga, Barrie, je postao poznat diljem svijeta zbog svoje drame i priče o Petru Panu (1904). Petar Pan je bio dječak koji je živio u Nigdjezemskoj, ratovao s Kapetanom Kukom, i koji nije odrastao. Prvo ime Petra Pana je uzeto od imena Peter Llewellyn Davies (1897 – 1960), jednog od Daviesove braće koje je Barrie poznavao.
«Kada se prvo dijete nasmijalo prvi put, smijeh se razbio u tisuće komadića koji su počeli skakutati uokolo, i to je bio početak vila.»
(iz Petar Pan)
James Matthew Barrie je rođen u selu Kirriemuir, u Forfarshireu (sada Angus). Njegov otac, David Barrie je bio tkalac, a majka, Margaret Ogilvy, kći klesara. Imali su desetoro djece, Barrie je bio deveti. Jamie, kako su ga od milja zvali, je slušao priče o gusarima od malena, kada im je majka čitala avanture R. L. Stevensona predvečer. Kada je Barrie imao sedam godina, njegov brat David je umro u nesreći na klizalištu. David je bio Margaretino najdraže dijete, i nakon njegove smrti upala je u depresiju. Barrie je pokušavao približiti joj se noseći robu umrlog dječaka. Opsesivna veza koja je rasla između majke i sina obilježila je čitav njegov život. Nakon njezine smrti 1896. Barrie je objavio njenu biografiju iz koje je očito da ju je obožavao. (Na Engleskom je možete čitavu pročitati ovdje.)
Sa trinaest godina Barrie je otišao iz svog rodnog sela. U školi se počeo interesirati za kazalište i gutao je djela Jules Vernea, Mayne Reid i James Fenimore Coopera. Ostale učenike je promatrao sa strane, oni su bili visoki i interesirale su ih djevojke, dok je on ostao sitan i čini se da nikad nije imao djevojku. Studirao je na sveučilištu u Edinburghu nakon čega je do 1885. radio u Nottingham Journalu kao novinar. Tada se preselio u London gdje je bio «pisac slobodnjak». Prodavao je svoje priče, uglavnom humoristične, modernim časopisima. U svom misteriju «Better Dead» (1888) Barrie ismijava poznate ličnosti. Barrie je poznavao velika imena književnosti, npr. G. B. Shawa, koji nije odobravao njegovo pušenje lule, i H. G. Wellsa, i znao ih je iznenaditi svojim primjedbama. Jednom je rekao Wellsu: «Dobro je to što znate pisati knjige, ali možete li micati ušima?» Kada je jedna prijatelj primijetio da Barrie jede prokulice (Brussels sprouts) svaki dan, ovaj je objasnio: «Ne mogu odoljeti da ih naručim, te riječi je tako predivno izgovoriti.» Sa svojim prijateljima, Jerome K. Jerome, Arthur Conan Doyle, P. G. Wodehouse i ostalima, Barrie je organizirao kriket klub – Allahakbarries. Jedini član koji je zapravo igrao kriket bio je Barrie. Tokom Prvog svjetskog rata Barrie i prijatelji su napravili vestern, u kojem su glumili Shaw, William Archer, G. K. Chesterton i ostali.
1888. Barrie se prvi puta proslavio pričicama o životu u Škotskoj «Auld Licht Idylls». Kritičari su je hvalili zbog originalnosti. Zatim je njegova melodrama «The little minister» postala pravi uspjeh i kasnije su po njoj rađena tri filma. Kasnije je Barrie pisao uglavnom za kazalište. 1894. oženio se s Mary Ansell, koja je glumila u njegovoj drami «Walker, London». Prema biografiji Janet Dunbar (1970.), Barrie je bio impotentan. «Dječaci ne mogu voljeti», bilo je njegovo objašnjenje. «Mali ministar» bila je popularna kazališna produkcija 1897. u Engleskoj ali i u SAD-u, gdje je Barrie započeo svoju suradnju s impresariom Charelsom Frohmanom i njegovom sestrom Maude Adams. Dvije Barrieve najbolje drame «Quality street» (o dvije sestre koje otvore školu za ‘djecu aristokrata’) i «The admirable Crichton» (u kojoj batler spašava obitelj nakon potonuća broda), su producirane u Londonu 1902., a kasnije su snimljeni i filmovi. Iste godine, Petar Pan se prvi puta pojavio (samo imenom) u Barrievoj noveli za odrasle «Mala bijela ptica». To je priča, pisana u prvom licu, o bogatom neženji i njegovoj vezi s malim dječakom – Davidom. Šećući kroz park Kensington narator mu priča o Petru Panu, koji se po noći nalazi u tom parku. Petar Pan je produciran za kazalište 1904. ali je morao neko vrijeme čekati zadnju tiskanu verziju i nije se pojavio do 1911. Knjiga se zvala «Peter i Wendy» i u epilogu knjige, Petar je posjetio odraslu Wendy.
«Svaki put kada dijete kaže ‘Ne vjerujem u vile’ neka vila negdje padne mrtva.» (Iz Petra Pana)
Petar Pan se razvio s vremenom, iz priča koje je Barrie pričao sinovima Sylvie Llwlyn Davies. Barrie se sprijateljio sa Sylviom iako njen muž Arthur nije bio sretan zbog toga. 1909. Mary Marrie je započela vezu s piscem Gilbert Cannanom i Barriev i njen brak su se raspali. Nakon smrti Sylvie i Arthura Barrie je postao neslužbeni skrbnik njenih petoro sinova, iako je više bio kao šesto dijete nego očinska figura. Djeca su imala tragične smrti, George je poginuo u Prvom svjetskom ratu, Michael se utopio s prijateljem na Oxfordu, a Peter je počinio samoubojstvo 1960.
Barrie, a i djelo Petar Pan, bili su dobre žrtva Freudovih nasljednika. Barrie je prestao rasti s 14 godina, kada je dosegao 152cm, patio je od migrena i rijetko se smješkao. Ime Peterove prijateljice Wendy je zapravo Barriev nadimak, zvali su ga – Barrie Friendly-Wendy. A njen lik je nastao uglavnom na liku Barrieve majke.
Napisao je još dvije fantazije «Dear Brutus» (o grupi ljudi koji uđu u čarobnu šumu u kojoj se pretvore u ljude koji bi postali da su napravili druge izbore u životu) i Mary Rose (o majci koja traži svoje izgubljeno dijete, dok s vremenom ne postane duh).
1913. Barrie je postao Barunić, a 1922. dobio je nagradu «Reda za zasluge». Posjećivali su ga ministri, vojvotkinje, filmske zvijezde (Charlie Chaplin) i razni obožavatelji kojima je povremeno pomagao, novčano ili savjetima. Čak i u starijim godinama igrao se Kapetana Kuke i Petra Pana sa sinom svoje sekretarice. Izabran je za rektora sveučilišta St. Andrew. Umro je 3. lipnja 1937.
To je manje-više biografija J. M. Barriea. Međutim bajka je opet pregažena raznim horor pričama. Ovaj put je i sam Barrie pomogao. Priča o Petru Panu koju su nama čitali kad smo bili mali je uljepšavana, prepisivana, prevođena, uređivana i ispravljana više nego Biblija. 100 godina su dušobrižnici svijeta gušili seksualne i nasilne insinuacije u knjizi. Prilično je sigurno reći da je sve što mislimo da znamo o «Petru Panu» posve pogrešno. Npr. u prvoj verziji Zvončica je bila zla mala goropadnica koja je pokušala nagovoriti jednog od Izgubljenih dječaka da pogodi Wendy strelicom u srce, kada je ova tek došla u Nigdjezemsku. Kapetan Kuka u Disneyevoj verziji je jadna budala, ali u originalu se prvi put spominje kada se sudari s jednim od svojih gusara i zbog toga mu izvadi crijeva i ubije ga. Nigdjezemska nije bila divno čarobno mjesto, već opasna zemlja u kojoj sirene pokušavaju utopiti neoprezne, vukovi traže ručak, a gusari krv. A naš junak Petar je drzak, neodgovoran i samoživ. «Vidio je mnoge tragedije i sve ih zaboravio.» Ubija bez premišljanja, odsječe Kukovu ruku i baci je krokodilu, a zatim slavi sam sebe tako razmetljivo da se čak i Wendy, koja ga je obožavala, uvrijedila. U ranoj verziji priče, Petar, koji mami djecu od roditelja, je zločinac. Za kip u parku Kensington je Barrie rekao da je «previše sladak i ne pokazuje Vraga u Petru.» Barrie napominje da Petar bio ne samo derište već i duboko izmučen. U jednom trenu Petar ima «jedan od svojih snova… i plače u snu dugo i Wendy ga grli čvrsto.» Kad smo već kod toga… Wendy i Petar imaju valjda najnapetiju erotsku vezu u dječjim knjigama. Pobjegnu skupa, žive skupa kao mama i tata i razmjenjuju poljupce na krevetu. Čak i ako nevini Petar ne razumije što se događa, prema Hoganovom filmu je očito da Wendy želi od njega više od naprska. (Treba pročitat knjigu za ovo skužit.) Na kraju knjige Wendy hrabro pita Petra hoće li reći njezinim roditeljima nešto o «vrlo slatkoj temi… o meni, Petre?» «Ne.» odgovori dječak koji nije htio odrasti. «Ne.»
O Barrievoj vezi s petoro dječaka Davies postoje razne teorije. Većina ljudi ipak tvrdi da to nije bila sretna veza. Petera su u školi zezali zbog «Petra Pana», što je njega dovelo do toga da više nije mogao niti govoriti o drami, koju je zvao «to užasno remekdjelo». Počinio je samoubojstvo sa 63 godine bacivši se pod vlak, ali čak i u smrt ga je pratio «Petar Pan». Novine su objavile da je «mrtav dječak koji nikad nije odrastao».
Često se spominje da je Barrie imao ili htio imati seksualnu vezu s dječacima, jer u «Maloj bijeloj ptici» se nalaze neki momenti, posebno u scenama u kojima se dječaci kupaju goli, koji moderne čitatelje prilično uznemiruju.
Možda nije Barrie bio taj koji je imao problema sa seksom, možda ih imamo mi.
By
reach on April 1st, 2006
Posted in Hrvatski, Politika | 3 Comments »
mi se nalazimo posvuda. Po parkovima, ulicama, fasadama, travi, stablima i blatu. Ali trenutno se najviše nalazimo uvrijeđeni i povrijeđeni.
Mi smo puževi i mi nismo heteroseksualni.
Tražimo službenu i javnu ispriku gospođe Lucije Čikeš, zamjenice zastupnice Dubravke Šuice, potpredsjednice Izvršnog odbora Nacionalne grupe Hrvatskog sabora pri Interparlamentarnoj uniji, članice Odbora za međuparlamentarnu suradnju, članice Odbora za obitelj, mladež i šport, te članice Odbora za europske integracije, zbog namjernog, okrutnog i bolnog izostavljanja puževa iz prirodnog poretka stvari, te insinuiranja njihovog nepripadanja svemiru.