Gdje su nestale naše bajke? 3. dio

By reach on August 13th, 2006
Posted in Hrvatski, Kultura | 3 Comments »

Hans Christian Andersen (1805 - 1875)

Poznat je po bajkama u kojim kombinira narodne legende sa svojom maštom. Njegove bajke nisu bile samo za djecu vec i za odrasle. Uz to je pisao kazališne drame, novele i putopise.
Rođen je u getu Odense u Danskoj. Otac mu je bio postolar a majka pralja. Imao je vrlo malo obrazovanja i kao dijete bio je vrlo emocionalan i prestrašen, te je trpio poniženja zvog svoje visine i “ženskastih” interesa. Njegovi histericni napadaji grceva su pogrešno dijagnosticirani kao epilepsija.
Roditelji su ga ohrabrivali da piše svoje bajke i organizira lutkarske predstave. Otac mu je volio Književnost i cesto je vodio Andersena u kazalište. “Moj otac mi je ispunajvao sve želje” napisao je u svojoj autobiografiji. “Posjedovao sam citavo njegovo srce; živio je za mene. Napravio mi je dalekozor kojim bih nedjeljom gledao predstave i slike, citao mi je iz Holbergovih drama i Arapskih prica. Samo tada se sijecam da je bio sretan, jer svojim životom radnika on sam nikad nije bio zadovoljan.
1816 otac mu je umro i Andersen je morao naci posao. Neko vrijeme je bio krojacki šegrt, a radio je i u tvornici duhana. S 14 godina preselio se u Copenhagen kako bi zapoceo karijeru pjevaca, plesaca ili glumca. Iduce tri godine bile su pune teškoca iako je pronašao obožavatelje koji su financirali njegov put do kazališta. Prikljucio se kazalištu “Royal Theater” ali je morao otici kada mu se glas poceo mijenjati.
Kada ja je netko nazvao “pjesnikom” promjenio je svoje planove: “Proširilo se kroz moje tijelo i dušu i oci su mi se napunile suzama. Od tad, od tog trena, moj um je bio orvoren poeziji i pisanju.” Tada je poceo pisati drame, koje su, sve do jedne, odbijene.
1822, Jonas Collin, jedan od direktora Royal Theatrea, je platio Andersenovo školovanje u Slagelseu. Kako su ostali ucenici imali oko 11 godina, on se definitivno nije uklapao. Ipak, 1828 primljen je na Sveucilište u Copenhagenu, gdje je završio svoje obrazovanje.
1829 Royal Theatre je producirao Andersenov mjuzikl “Kjærlighed paa Nicolai Taarn eller Hvad siger Parterret” (Ljubav u tornju crkve Sv. Nikole - prijevod je s engleskog, nisam našla naš naziv). Iducih godina je pisao arabeske, drame i novele. Putovao je diljem Europe i ostao zaljubljenik u putovanje citav život.
1831 njegov prvi putopis je objavljen. Tokom svojih putovanja Andersen je, među ostalima, upoznao Victora Hugoa, Heinricha Heinea, Balzaca, Alexandre Dumasa i Charlesa Dickensa.
Kao romanopisac Andersen se probio s pricom “Improvisatore” 1835e. Radnja se odvija u Italiji i bavi se autobiografskom temom integracije siromašnog djecaka u društvo. Tema ružnog paceta, kojoj se i kasnije vracao.
Ipak, danas se njegova slava temelji na njegovim bajkama i pricama napisanim između 1835 i 1872. 1837 izdana je zbirka njegovih prica u kojoj se nalaze i “Mala sirena” i “Carvo novo ruho”. Među njegovim najpoznatijim djelima su “Ružno pace”, “Princeza na zrnu graška”, “Kositreni vojnik” “Djevojcica sa šibicama” i tako dalje.
U svojim bajkama Andersen je zapoceo je promjenu stila i sadržaja, te je koristio idiome i konstrukcije govornog jezika, koje se do tada nisu koristile u pisanju u Danskoj. Njegova identifikacija s nesretnima i odbacenima cinila je njegove bajke tako privlacnima.
Stalno je pisao i dopisivao svoje memoare - “Bajka mog života” i izdanje iz 1855e se koristi kao standardno. Umro je u svom domu u Rolinghedu, 4. kolovoza 1875. Jedan je od najpoznatijih i najprevođenijih pisaca u svijetu.

Ali u 21. stoljecu ništa nije tako jednostavno. Na 200u godišnjicu njegova rođenja netko je objavio da je Hans Christian Andersen ………… tadaaamm………….. biseksualac. Ali je ostao djevac citav život. Da li ja želim, dok citam Malu sirenu, mislit na to kako je on sebe vidio u njoj? Ne baš. Knjiga se zove jednostavno Hans Christian Andersen, a napisao ju je Jens Andersen koji, ocito, nije potomak pisca. On kaže da je Andersen volio i žene i muškarce, ali se nije mogao natjerati da prevaziđe socijalne ograde protiv homoseksualnosti, kao što se nije mogao natjerati da oženi - ženu. “Cure ga jednostavno nisu toliko zanimale.” Tada je Andersen (HC) svoju seksualnu energiju usmjerio u svoje pisanje, stvarajuci neke od najboljih bajki ikad napisanih. Pisac tvrdi da je bio gost Charlesa Dickensa kojemu nije bio pretjerano drag, cak se smatra da je lik Uriah Heepa, iz knjige “David Copperfield”, nastao na Andersenu. Dok su njegove novele i tradicionalnija djela prikazivala duboku vjeru u Boga, njegove bajke su ostavljale prostora da riješi svoje “ljubavne probleme”. Mnoge bajke mogu se vidjeti kao homoseksualne alegorije, a mnoge su ocito autobiografke. Na primjer, “Mala sirena” je nastala nakon krize koju je Andersen pretrpio na vjencanju Edvarda Collina, koji je možda bio ljubav njegova života, ali je odbio biti s njim. I novela “O.T.”, koja opisuje intimno prijateljstvo između muškaraca je nastala pod utjecajem ove neuzvracene ljubavi. Iako je vecina njegovih ljubavi bila upravo takva, moguce je da je pravo romanicno prijateljstvo imao s Grofom of Weimara - Carl Alexander von Saxe Weimar Eisenach - om , kojeg je upoznao 1844. Kasnije je bio zaljubljen u mladog baletana, Haralda Scharffa. Tek nakon Andersenove smerti, 1893e, prvi put se u novinama natuknulo da je možda bio homoseksualac. Zapravo je posve moguce da nikad s nikim nije spavao. Stranice njegovih dnevnika bile su pune križica koji su onacavali vrijeme kada je masturbirao. I ima ih MNOGO. Spominjanje njegove homoseksualnosti izaziva uzbunu u Danskoj, što mi govori da još imamo dalek put.

I prije nego ovdi nastane neka uzbuna moram napisat, ne uspoređujem u ovoj “seriji” pedofiliju s homoseksualnošcu, samo isticem da su jednako nebitne kad se radi o ljudima koji su mrtvi, koji su ostavili nešto posebno iza sebe, i koji na kraju krajeva nikad nisu ostvarili svoje, u ovom slucaju samo pedofilne, želje. A posebno kada se radi o nekakvim indicijama i istraživanjima koja se danas više ne mogu sa sigurnošcu dokazat ni ovako ni onako.

PS, dida je bolje, jeej

Gdje su nestale naše bajke? 2. dio

By reach on April 8th, 2006
Posted in Hrvatski, Kultura | 5 Comments »

O ovome sam, mislim, već pisala, ali pošto je bio jedan od inspiratora ove teme, zaslužuje da ponovim i nadopunim.

J. M. Barrie (1860-1937) - Sir James Matthew, Baronet Barrie

Škotski novinar, dramaturg i pisac dječjih knjiga, Barrie, je postao poznat diljem svijeta zbog svoje drame i priče o Petru Panu (1904). Petar Pan je bio dječak koji je živio u Nigdjezemskoj, ratovao s Kapetanom Kukom, i koji nije odrastao. Prvo ime Petra Pana je uzeto od imena Peter Llewellyn Davies (1897 – 1960), jednog od Daviesove braće koje je Barrie poznavao.

«Kada se prvo dijete nasmijalo prvi put, smijeh se razbio u tisuće komadića koji su počeli skakutati uokolo, i to je bio početak vila.»

(iz Petar Pan)

James Matthew Barrie je rođen u selu Kirriemuir, u Forfarshireu (sada Angus). Njegov otac, David Barrie je bio tkalac, a majka, Margaret Ogilvy, kći klesara. Imali su desetoro djece, Barrie je bio deveti. Jamie, kako su ga od milja zvali, je slušao priče o gusarima od malena, kada im je majka čitala avanture R. L. Stevensona predvečer. Kada je Barrie imao sedam godina, njegov brat David je umro u nesreći na klizalištu. David je bio Margaretino najdraže dijete, i nakon njegove smrti upala je u depresiju. Barrie je pokušavao približiti joj se noseći robu umrlog dječaka. Opsesivna veza koja je rasla između majke i sina obilježila je čitav njegov život. Nakon njezine smrti 1896. Barrie je objavio njenu biografiju iz koje je očito da ju je obožavao. (Na Engleskom je možete čitavu pročitati ovdje.)

Sa trinaest godina Barrie je otišao iz svog rodnog sela. U školi se počeo interesirati za kazalište i gutao je djela Jules Vernea, Mayne Reid i James Fenimore Coopera. Ostale učenike je promatrao sa strane, oni su bili visoki i interesirale su ih djevojke, dok je on ostao sitan i čini se da nikad nije imao djevojku. Studirao je na sveučilištu u Edinburghu nakon čega je do 1885. radio u Nottingham Journalu kao novinar. Tada se preselio u London gdje je bio «pisac slobodnjak». Prodavao je svoje priče, uglavnom humoristične, modernim časopisima. U svom misteriju «Better Dead» (1888) Barrie ismijava poznate ličnosti. Barrie je poznavao velika imena književnosti, npr. G. B. Shawa, koji nije odobravao njegovo pušenje lule, i H. G. Wellsa, i znao ih je iznenaditi svojim primjedbama. Jednom je rekao Wellsu: «Dobro je to što znate pisati knjige, ali možete li micati ušima?» Kada je jedna prijatelj primijetio da Barrie jede prokulice (Brussels sprouts) svaki dan, ovaj je objasnio: «Ne mogu odoljeti da ih naručim, te riječi je tako predivno izgovoriti.» Sa svojim prijateljima, Jerome K. Jerome, Arthur Conan Doyle, P. G. Wodehouse i ostalima, Barrie je organizirao kriket klub – Allahakbarries. Jedini član koji je zapravo igrao kriket bio je Barrie. Tokom Prvog svjetskog rata Barrie i prijatelji su napravili vestern, u kojem su glumili Shaw, William Archer, G. K. Chesterton i ostali.

1888. Barrie se prvi puta proslavio pričicama o životu u Škotskoj «Auld Licht Idylls». Kritičari su je hvalili zbog originalnosti. Zatim je njegova melodrama «The little minister» postala pravi uspjeh i kasnije su po njoj rađena tri filma. Kasnije je Barrie pisao uglavnom za kazalište. 1894. oženio se s Mary Ansell, koja je glumila u njegovoj drami «Walker, London». Prema biografiji Janet Dunbar (1970.), Barrie je bio impotentan. «Dječaci ne mogu voljeti», bilo je njegovo objašnjenje. «Mali ministar» bila je popularna kazališna produkcija 1897. u Engleskoj ali i u SAD-u, gdje je Barrie započeo svoju suradnju s impresariom Charelsom Frohmanom i njegovom sestrom Maude Adams. Dvije Barrieve najbolje drame «Quality street» (o dvije sestre koje otvore školu za ‘djecu aristokrata’) i «The admirable Crichton» (u kojoj batler spašava obitelj nakon potonuća broda), su producirane u Londonu 1902., a kasnije su snimljeni i filmovi. Iste godine, Petar Pan se prvi puta pojavio (samo imenom) u Barrievoj noveli za odrasle «Mala bijela ptica». To je priča, pisana u prvom licu, o bogatom neženji i njegovoj vezi s malim dječakom – Davidom. Šećući kroz park Kensington narator mu priča o Petru Panu, koji se po noći nalazi u tom parku. Petar Pan je produciran za kazalište 1904. ali je morao neko vrijeme čekati zadnju tiskanu verziju i nije se pojavio do 1911. Knjiga se zvala «Peter i Wendy» i u epilogu knjige, Petar je posjetio odraslu Wendy.

«Svaki put kada dijete kaže ‘Ne vjerujem u vile’ neka vila negdje padne mrtva.» (Iz Petra Pana)

Petar Pan se razvio s vremenom, iz priča koje je Barrie pričao sinovima Sylvie Llwlyn Davies. Barrie se sprijateljio sa Sylviom iako njen muž Arthur nije bio sretan zbog toga. 1909. Mary Marrie je započela vezu s piscem Gilbert Cannanom i Barriev i njen brak su se raspali. Nakon smrti Sylvie i Arthura Barrie je postao neslužbeni skrbnik njenih petoro sinova, iako je više bio kao šesto dijete nego očinska figura. Djeca su imala tragične smrti, George je poginuo u Prvom svjetskom ratu, Michael se utopio s prijateljem na Oxfordu, a Peter je počinio samoubojstvo 1960.

Barrie, a i djelo Petar Pan, bili su dobre žrtva Freudovih nasljednika. Barrie je prestao rasti s 14 godina, kada je dosegao 152cm, patio je od migrena i rijetko se smješkao. Ime Peterove prijateljice Wendy je zapravo Barriev nadimak, zvali su ga – Barrie Friendly-Wendy. A njen lik je nastao uglavnom na liku Barrieve majke.

Napisao je još dvije fantazije «Dear Brutus» (o grupi ljudi koji uđu u čarobnu šumu u kojoj se pretvore u ljude koji bi postali da su napravili druge izbore u životu) i Mary Rose (o majci koja traži svoje izgubljeno dijete, dok s vremenom ne postane duh).

1913. Barrie je postao Barunić, a 1922. dobio je nagradu «Reda za zasluge». Posjećivali su ga ministri, vojvotkinje, filmske zvijezde (Charlie Chaplin) i razni obožavatelji kojima je povremeno pomagao, novčano ili savjetima. Čak i u starijim godinama igrao se Kapetana Kuke i Petra Pana sa sinom svoje sekretarice. Izabran je za rektora sveučilišta St. Andrew. Umro je 3. lipnja 1937.

To je manje-više biografija J. M. Barriea. Međutim bajka je opet pregažena raznim horor pričama. Ovaj put je i sam Barrie pomogao. Priča o Petru Panu koju su nama čitali kad smo bili mali je uljepšavana, prepisivana, prevođena, uređivana i ispravljana više nego Biblija. 100 godina su dušobrižnici svijeta gušili seksualne i nasilne insinuacije u knjizi. Prilično je sigurno reći da je sve što mislimo da znamo o «Petru Panu» posve pogrešno. Npr. u prvoj verziji Zvončica je bila zla mala goropadnica koja je pokušala nagovoriti jednog od Izgubljenih dječaka da pogodi Wendy strelicom u srce, kada je ova tek došla u Nigdjezemsku. Kapetan Kuka u Disneyevoj verziji je jadna budala, ali u originalu se prvi put spominje kada se sudari s jednim od svojih gusara i zbog toga mu izvadi crijeva i ubije ga. Nigdjezemska nije bila divno čarobno mjesto, već opasna zemlja u kojoj sirene pokušavaju utopiti neoprezne, vukovi traže ručak, a gusari krv. A naš junak Petar je drzak, neodgovoran i samoživ. «Vidio je mnoge tragedije i sve ih zaboravio.» Ubija bez premišljanja, odsječe Kukovu ruku i baci je krokodilu, a zatim slavi sam sebe tako razmetljivo da se čak i Wendy, koja ga je obožavala, uvrijedila. U ranoj verziji priče, Petar, koji mami djecu od roditelja, je zločinac. Za kip u parku Kensington je Barrie rekao da je «previše sladak i ne pokazuje Vraga u Petru.» Barrie napominje da Petar bio ne samo derište već i duboko izmučen. U jednom trenu Petar ima «jedan od svojih snova… i plače u snu dugo i Wendy ga grli čvrsto.» Kad smo već kod toga… Wendy i Petar imaju valjda najnapetiju erotsku vezu u dječjim knjigama. Pobjegnu skupa, žive skupa kao mama i tata i razmjenjuju poljupce na krevetu. Čak i ako nevini Petar ne razumije što se događa, prema Hoganovom filmu je očito da Wendy želi od njega više od naprska. (Treba pročitat knjigu za ovo skužit.) Na kraju knjige Wendy hrabro pita Petra hoće li reći njezinim roditeljima nešto o «vrlo slatkoj temi… o meni, Petre?» «Ne.» odgovori dječak koji nije htio odrasti. «Ne.»

O Barrievoj vezi s petoro dječaka Davies postoje razne teorije. Većina ljudi ipak tvrdi da to nije bila sretna veza. Petera su u školi zezali zbog «Petra Pana», što je njega dovelo do toga da više nije mogao niti govoriti o drami, koju je zvao «to užasno remekdjelo». Počinio je samoubojstvo sa 63 godine bacivši se pod vlak, ali čak i u smrt ga je pratio «Petar Pan». Novine su objavile da je «mrtav dječak koji nikad nije odrastao».

Često se spominje da je Barrie imao ili htio imati seksualnu vezu s dječacima, jer u «Maloj bijeloj ptici» se nalaze neki momenti, posebno u scenama u kojima se dječaci kupaju goli, koji moderne čitatelje prilično uznemiruju.

Možda nije Barrie bio taj koji je imao problema sa seksom, možda ih imamo mi.

Gdje su nestale naše bajke? 1. dio

By reach on March 31st, 2006
Posted in Hrvatski, Kultura | 1 Comment »

«Ti živiš u bajci!» poviknemo, ponekad, nekome tko misli da je život ljepši nego što on uistinu je. Nikako da shvatim zašto. Jeste li vi ikad čitali bajke? Ja jesam. Ni King još nije napisao horor koji bi se po svojoj morbidnosti mogao mjeriti s nekim od «najljepših bajki za djecu». A životi pisaca koji su nam uveseljavali djetinjstvo svojom krvožednom maštom? E to je tek nešto.

Napravit ću mali set postova, o nekim piscima o kojima se pričaju čudne priče od strane istraživača koji su možda u pravu, a možda samo nemaju života. Trudit ću se bit detaljna ali ne mogu baš totalno upilat pa ako vam nešto fali da bi došli do svog zaključka… istražujte sami (Na Engleskom jel. Mrzim nedorečenost hrvatskog Interneta. :o/)

Lewis Carroll (Charles Lutwidge Dodgson) – (1832-1898) – Alisa u zemlji čudesa

Engleski logičar, matematičar i novelist, najpoznatiji po svojim klasičnim fantazijama: Alisa u zemlji čudesa i Alisa i čarobno ogledalo. Carroll je koristio nadrealno okruženje svojih fantazija kako bi preispitao uobičajene načine razmišljanja. Za razliku od ostalih knjiga tog vremena, Alisa u zemlji čudesa nije imala moralnu pouku. Carroll je također pisao poeziju, koja je ostala otvorena za interpretaciju.

«Bojim se da se ne mogu objasniti gospodine,» rekla je Alisa, «jer, vidite, ovo nisam ja.»

«Ne vidim,» kazala je Gusjenica.

«Bojim se da ne mogu objasniti jasnije,» odgovorila je Alisa pristojno, «jer ni ja ne razumijem; vrlo je zbunjujuće biti toliko veličina u jednom danu.»

«Ne, nije,» kazala je Gusjenica.

(iz Alisa u zemlji čudesa)

Lewis Carroll je rođen u bogatoj obitelji u Daresburyju i Chersiru. Osnovnu školu je završio u Yorkshireu, a studirao je matematiku na Oxfordu, gdje je kasnije i radio kao predavač. Međutim karijeru predavača mu je otežavalo mucanje. Priča se da je Carroll bio sramežljiv i da je stalno krio ruke parom crno – sivih rukavica. Pisao je humoristične pjesme kao što je «The Hunting of the Snark» i matematička djela. I bio je izvrstan student Aristotelske logike.

Unatoč mucanju, Carroll je bez problema pričao s djecom, koju je često fotografirao. Imao je sedam sestara i njegovo zanimanje za djevojčice je možda nevinije nego se zamišlja – imao je i duga prijateljstva sa zrelim ženama. Ova strana njegova života je ostala neistražena, ali Karoline Leach, u svom djelu «Shadow of the Dreamchild» (koju na hrvatskom možete naći nigdje nikad) kritizira Freudovsku mitologiju i «čudnovati incestuozni nemoral» koji se stvorio oko autora i prave Alise.

Tokom jednog piknika, 4. srpnja 1862. Carroll je počeo pričati dugu priču Alice Liddell. (Ona je bila kći Henry George Liddella, ravnatelja njegovog Oxfordskog koleđa. Umrla je 1934.) «Alisa u zemlji čudesa» je nastala iz ovih priča. Prijateljstvo s obitelji Liddell raskinulo se naglo u lipnje 1863. godine, dvije godine prije nego je Zemlja čudesa izdana, i Carroll se okrenuo svojim ostalim mladim prijateljima. (Unosi iz dnevnika iz tog vremena nedostaju, a neki smatraju da je pokušao zaprositi Alice ali je odbijen jer nije bio dovoljno dobra prilika.) Originalno knjiga se pojavila pod nazivom «Alisine avanture pod zemljom». Priča se vrti oko sedmogodišnje Alise, koja zaspe na livadi i sanja da je pala u zečju rupu. Upozna čudnovate likove kao što su Ludi Klobučar, Kralj i Kraljica Herc i Mačak i doživi zanimljive, često čudne avanture, pokušavajući biti razumna u mnogim diskusijama koje nisu imale puno veze s logikom. Na kraju potpuno odbije svijet snova i probudi se.

Nastavak, «Alisa i čarobno ogledalo», se pojavio 1871. Slikar John Tenniel je odbio ilustrirati jedno poglavlje Čarobnog ogledala jer je smatrao da je besmisleno. To poglavlje je objavljeno 1872 pod nazivom «Osa u perici». Carroll je uvijek htio biti slikar, i kao dječak je ilustrirao magazine koje je pravio za svoju mlađu braću i sestre. Carrollovi originalni crteži Alisinih avantura pod zemljom su izdane 1961.

Njegov život i rad postali su stalni izvor spekulacije, a njegovo istraživanje granica smisla i besmisla je inspiriralo brojne psihološke studije i novele – možda i poznatog Engleskog filozofa Ludwiga Wittgensteina. Za humor Joseph Hellerove poznate knjige «Kvaka 22» je zaslužan upravo Lewis. U Kvaki 22 priča se osvrće na jedno pravilo USAF (United States Air Force olitiga vojno zrakoplovstvo), koje kaže da moraš biti lud da bi dobrovoljno letio u opasne borbene zadatke, ali ako piloti traže oslobođenje dužnosti na temelju ludila, onda mora da su normalni. Isti zakoni vladaju u Zemlji čudesa: «’Oh, tu nema spasa,’ kaže Mačak, ’svi smo mi ovdje ludi. Ja sam lud, ti si luda.’ ‘Kako znaš da sam ja luda?’ upita Alisa. ‘Mora da jesi,’ odgovori Mačak, ‘inače ne bi došla ovdje.’»

U vrijeme izdavanja, Alisine avanture su smatrane dječjim knjigama, ali sada ih se promatra u drugom svjetlu. Carrollov rad je zadivio kritičare kao što su Edmund Wildon i W. H. Auden, i logičare i znanstvenike kao Alfred North Whitehead i Bertrand Russell. Virginia Woolf je izjavila: «Alise nisu knjige za djecu, to su knjige u kojima mi postajemo djeca». 1960-ih hippije je privlačio nadrealni svijet, i Carrollovi likovi bili su inspiracija pjesmama «White Rabbit» (Bijeli zec) i «I am a Walrus» (Ja sam Morž). Frederic Brown je koristio Carrollove likove i rijeci pjesama u svojoj noveli «Night of the Jabberwock». (Također ne uspjeh pronaći naš prijevod.) 1990e Jeff Noon je nastavio Alisine avanture u knjizi «Automatizirana Alisa», u kojoj je transportirana u moderni svijet.

Međutim, ovo je samo kratka biografija, a u današnjem svijetu ništa ne može ostati čisto, bajkovito.

Carroll je nažalost bio sramežljiv i družio se radije s djecom (posebno djevojčicama) nego odraslima. Tako su, ljudi koji su posvetili život istraživanju tuđih života, došli do zaključka: «Čini se da nije bio sposoban ostvariti seksualnu vezu s odraslom osobom. Ovo je, čini se, obiteljska osobina, jer jedno od njegovo četvero brače, te šest od njegovih sedam sestara, su ostali sami čitav život. Zajednički problem mucanja je možda pripomogao tome. Unatoč ponekad očito erotskoj prirodi ovih veza, nikad nije optužen za ikakvu nedoličnost, i njegovi učenjaci su podijeljeni po pitanju njegovih veza s djevojčicama: da li je to bila latentna pedofilija ili izraz platonskog zanimanja, kao kod dobronamjernog strica? Carpenter smatra da je Carrollova strast za fotografijom pridonijela njegovom povlačenju iz života odraslih. Koristio je fotografiju kao način za upoznavanje djevojčica i da uspostavi kontakt sa slavnima. Njegove fotografije su dovoljno vrijedne da su najmanje dvije kolekcije izdane u naše vrijeme, a neki kritičari u tom polju smatraju da bi bio vrijedan doprinos fotografskom svijetu da nije napisao knjige o Alisi. Njegove veze s djecom su se uglavnom sastojale od čajanki i piknika.

Postoji zabilježeni događaj problema povezanih s golim fotografijama djece Mayhew. 1879 Carroll je napisao nekoliko zanimljivih pisama obitelji Andrew Mayhewa, tražeći njegovo dopuštenje da slika njegove kćeri, koje su imale 6, 11 i 13, gole, bez odraslih prisutnih (inače je uvijek tražio prisustvo odraslih, što se shvaća kao njegova potreba da zaštiti djecu od onoga što bi im mogao učiniti). Roditelji Mayhew, koji su prije dopustili Carrollu da fotografira djecu, su ovo odbili, i tada je naglo puklo to prijateljstvo. (Leach ga brani tvrdeći da je problem bio u njegovoj želji da «istraži» starije kćeri u određenim položajima, (u fotografskom smislu, pretpostavljam) ne mlađe.)

Također postoji fama da je pisao svoje knjige pod utjecajem LSD-a. To je teorija koju su proširili isti oni psihijatri koji su proširili LSD u društvu. Međutim prilično dobro je dokazano da droge ne potiču stvaralaštvo ni kreativnu maštu.

I moja najdraža teorija… 1996 Richard Wallace je objavio knjigu «Jack the Ripper, Light-Hearted friend» (Jack rasparač, bezbrižni prijatelj… imamo li mi prijevod za ovu knjigu? Koliko ja znam, ne.) u kojoj optužuje Carrolla i njegovog kolegu Thomas Vere Baynea da su Jack Rasparač. Uglavnom se sastoji od anagrama koje je Wallace sastavio iz Carrollovog pisanja. Međutim i Carroll i Bayne imaju alibije za noći kada su se ubojstva događala, i ova teorija nema potporu ostalih učenjaka. Carroll je pokazao nekakav interes za taj slučaj, ali tko u to vrijeme nije? U njegovom dnevniku, pod datumom 26. 08. 1891. piše da je taj dan pričao s jednim poznanikom o vrlo zanimljivoj teoriji o Jacku Rasparaču. Ali nikakve druge informacije o toj teoriji nisu nađene.

Ja zivim u kruzima koji se sire

By reach on March 28th, 2006
Posted in Hrvatski, Kultura, Poezija | 2 Comments »

Ja živim u kruzima koji se šire,
i njima sve više obuhvatit žudim.
Ja možda i neću polučit zadnji,
konačni krug, no ja se trudim.

Ja kružim i kružim okolo Boga,
tog prastarog tornja, već tisuće ljeta,
i ne znam još, jesam li sokol il vihor,
il velika pjesma ovoga svijeta.

Dobrisa Cesaric

Update: Pjesma je od Rainer Maria Rilke
a preveo je Dobriša Cesarić

My bad

Spring and peace and love and crap like that :) don’t you just love it!

By reach on March 21st, 2006
Posted in Culture, English, Hrvatski, Kultura, Racism, Rasizam | 5 Comments »

http://www.ohchr.org/english/events/racism/

WOW! Today is the International Day for the Elimination of Racial Discrimination!

“The objectives of the Day For the International Day for the Elimination of Racial discrimination in 2006, the primary objectives of marking the day are to:

- Encourage interaction and cross-fertilization of cultures and civilizations through education and awareness-raising, with a view to promoting mutual respect, diversity and tolerance;

- Increase the level of public awareness and understanding of everyday racist attitudes or behaviors which, even if not openly aggressive or violent, do humiliate and hurt, convey disregard, disrespect and marginality and can be provocative. They also affect the quality of life of people, their attitude towards themselves and the attitudes of those around them;

-Foster the importance of dialogue and mutual understanding among people as being essential for wiping out everyday racism, for promoting mutual understanding, tolerance and peace;

- Encourage the full and active participation of all stakeholders in the elaboration, planning and implementation of anti-discrimination activities with a view to generating a sense of involvement and ownership in the anti-discrimination struggle in order to contribute to progressive change within their own communities and the world at large.”

I love it! So do your best and don’t limit yourself to just one day there are 300 and something more you can use

A za one koji ne govore Engleski, moj prijevod čitavog članka

Borba protiv svakodnevnog rasizma

Moramo se boriti protiv svih vrsta netolerancije slaveći raznolikosti i različitosti koje obogaćuju obitelj ljudi. Ali moramo raditi na smanjivanju onih razlika koje se nameću, a ne izabiru, koje govore o uskraćivanju, a ne ispunjavanju i koje potiču ksenofobne razgovore o relativnim zaslugama i vrijednostima pojedinaca, baziranim na stereotipima koji se pridodaju njihovoj rasi, religiji ili etničkom podrijetlu.

Louise Arbour – UN-ov komesar za ljudska prava

Zašto baš 21 Ožujka

Međunarodni dan eliminacije rasne diskriminacije obilježava se svake godine 21 ožujka aktivnostima pod vodstvom ureda UNovog komesara za ljudska prava u Genevi, New Yorku i terenaca. (hej, riječ je sasvim OK )

Ovogodišnja tema je borba protiv svakodnevnog rasizma. Prošlo je četrdeset i šest godina od masakra u Sharpevillu, gdje je 69 demonstratora ubijeno tokom mirnog protesta protiv apartheida 21. ožujka. UN je izabrao ovaj datum kako bi privukao pažnju na stalnu borbu protiv svih vrsta rasne diskriminacije. Rezolucijom 2124 iz 1966e, Opća Skupština UN-a je apelirala na svoje zemlje članice kako bi u borbi protiv diskriminacije koristili edukaciju i kulturu, i poticali javne medije i književno stvaralaštvo ka otklanjanju predrasuda i pogrešnih vjerovanja, kao što je ono o superiornosti jedne rase nad drugom, koja upravo potiču diskriminaciju.

Od tada, unatoč brojnim naporima, ne samo UNa već i čitave međunarodne zajednice, rasizam ostaje jedna od nesreća našeg vremena. Ljudska bića diljem svijeta pate od zakonske ili individualne diskriminacije, od nasilja i zločina iz mržnje, od uznemiravanja i vjerskog progona. Nove vrste diskriminacije pobijaju sve uspjehe koje smo ostvarili: Internet se koristi za sirenje rasizma, broj žrtava trgovine ljudima raste i ksenofobni argumenti u političkim raspravama su u porastu.

Ciljevi dana

Glavni ciljevi za obilježavanje Dana eliminacije rasne diskriminacije 2006. su:

- Poticati interakciju i križanje kultura i civilizacija kroz edukaciju i povećanje svjesnosti, s pogledom na promicanje međusobnog poštovanja, raznolikosti i tolerancije;

- Podići stupanj javne svjesnosti i razumijevanja o svakodnevnom rasističkom ponašanju koje, čak i kada nije otvoreno agresivno ili nasilno, ponižava i vrijeđa, prenosi poruku neuvažavanja, nepoštivanja i marginaliziranja i može biti provokativno. Utječe i na kvalitetu života ljudi, njihov stav prema sebi i stav ljudi oko njih;

- Njegovati važnost dijaloga i međusobnog razumijevanja među ljudima kao osnove za uništavanje svakodnevnog rasizma, za promociju međusobnog razumijevanja, tolerancije i mira;

- Ohrabrivati puno i aktivno sudjelovanje svih interesnih grupa, planiranje i uvođenje anti-diskriminacijskih aktivnosti s pogledom na stvaranje osjećaja uključenosti i vlasništva u anti-diskriminacijskoj borbi, kako bi se pridonijelo naprednoj promjeni unutar njihovih vlastitih zajednica i svijetu općenito.

Jama - The Pit - I. G. Kovacic

By reach on March 7th, 2006
Posted in Culture, English, Hrvatski, Kultura, Poetry, Poezija | 1 Comment »

Krv je moje svjetlo i moja tama.
Blazenu noc su meni iskopali
Sa sretnim vidom iz ocinjih jama;
Od kaplja dana bijesni oganj pali
Krvavu zjenu u mozgu, ko ranu.
Moje su oci zgasle na mome dlanu.

Sigurno jos su treperile ptice
U njima, nebo blago se okrenu;
I cutao sam, krvavo mi lice
Utonulo je s modrinom u zjenu;
Na dlanu oci zrakama se smiju
I moje suze ne mogu da liju.

Samo kroz prste kapale su kapi
Tople i guste, koje krvnik nadje
Jos gorcom mukom duplja, koja zjapi -
Da bodez u vrat zabode mi sladje;
A mene dragost ove krvi uze,
I cutio sam kaplje kao suze.

Posljednje svjetlo prije strasne noci
Bio je bljesak munjevita noza,
I vrisak, bijel jos i sad u sljepoci,
I bijela, bijela krvnikova koza;
Jer do pojasa svi su bili goli
I tako nagi oci su nam boli.

O bolno svjetlo, nikad tako jako
I ostro nikad nisi sinulo u zori,
U strijeli, ognju; i ko da sam plako
Vatrene suze, s kojih duplje gori:
A kroz taj pako bljeskovi su pekli,
Vriskovi drugih mucenika sjekli.

Ne znam, koliko zar je bijesni trajo,
Kad grozne kvrge s duplja rasti stanu
Ko kugle tvrde, i jedva sam stajo.
Tad spoznah skliske oci na svom dlanu
I rekoh: “Slijep sam, mila moja mati,
Kako cu tebe sada oplakati…”

A silno svjetlo, ko stotine zvona
Sa zvonika bijelih, u pameti
Ludoj sijevne: svjetlost sa Siona,
Divna svjetlost, svjetlost koja svijetli!
Svijetla ptico! Svijetlo drvo! Rijeko!
Mjesece! Svijetlo ko majcino mlijeko!

Al’ ovu strasnu bol vec nisam ceko:
Krvnik mi rece: “Zgnjeci svoje oci!”
Obezumljen sam skoro preda nj kleko,
Kad grc mi saku gustom sluzi smoci;
I vise nisam nista cuo, znao:
U bezdan kao u raku sam pao.

II

Mokracom hladnom svijestili me. Cuske
Dijelili, vatrom podigli me silom;
I svima redom probadali uske
Krvnici tupim i debelim silom.
“Smijte se!” - ubod zapovijedi prati -
“Oboce svima pred krst cemo dati!”

I grozan smijeh, cerekanje, grohot
Zamnije, ko da grohocu mrtvaci;
I same klace smete ludi hohot
Pa svaki bicem na zartve se baci.
A mi smo dalje u smijanju dugu
Plakali, paznih duplja, mrtvu tugu.

Kada smo naglo, ko mrtvi, umukli
(Od straha valjda, sto smo ipak zivi),
U red za uske otekle nas vukli,
I nijemi bol na stranu sve nas privi;
(U muku culi iz sume smo pticu):
Provlacili su kroz uske nam zicu.

I svaki tako, kada bi se mako,
Od bola strasna muklo bi zarezo.
“Sutite!” - rikne krvnik - “nije lako,
Al’ potrebno je, da tko ne bi bjezo.”
I nitko od nas glavom da potrese
I drugom slijepcu ljuti bol nanese.

Krvozednike smiri zican lokot
I umorni su u hlad bliski sjeli;
I zacuo se vode mrzli klokot
U zarku grlu, i glasno su jeli,
Ko poslije teska posla; zatim stali
Jadan sa drugim da se grubo sali.

Zaboravili kao da su na nas:
Zijevali, vjetre pustali su glasne,
“Eh jednu malu vidio sam danas…”
Dobaci netko, uz primjedbe masne.
I opet klokot hladna vina ili vode
Trgne sijepce - zica me probode.

III

U mome redu pocela da ludi
Neka zena. Vikala je: “Gori!
Ljudi, gori! Kuca gori! Ljudi!”
A zica ljuto pocela da pori
Nabreknute, grozne nase usi.
Na tle se zena ugusena srusi.

“Dupljasi! Core! Lubanje mrtvacke!
Sove! U duplju dat cemo vam zere,
Da progledate! Vi, corave macke!”
Zarezi pijan koljac kao zvijere
I slijepcu nozem odcijepi lice
Od uha, sto se zaljulja vrh zice.

Urlik i teski topot slijepe zrtve
(Sto bjezec kroz mrak uvis noge dize),
I brz trk za njom, sred tisine mrtve,
I tupi pad, kad lovca noz je stize.
O, taj je spasen! - rekoh svojoj tami,
Ne opazivsi da nas vode k jami.

Srce je muklo supljom grudi tuklo;
Tad druga srca preko zice zacuh.
Lupanje ludo naprijed nas je vuklo.
(Sto srca skacu, kad u mraku placu!)
I od te lupe progledah kroz rupe:
U jasnom sjaju misli mi se skupe.

I vidjeh opet, ko jos ovog jutra,
Duboku jamu, juce iskopanu.
Naregnuh sluh, da cujem, kad unutra
Uz tupi udar prve zrtve panu.
Ostrom svijesti odlucih da brojim:
Ja, pedeseti, sto u redu stojim.

I cekao sam. Skupljao sam tocne
Podatke: tko je vec nestao straga,
Tko sprijeda - zbrajo, odbijo, dok pocne
Udaranje, padovi. Sva snaga
Mozga u jasnoj svijesti se napregnu,
Da promjene mi paznji ne izbjegnu.

Negde je cvrcak pjevo; oblak pokri
Zacas u letu sjenom celo polje.
Cuo sam kako jedan krvnik mokri,
A drugi stao siroko da kolje.
Sve mi to zasja u sluhu ko u vidu,
Sa bljeskom sunca na noznome bridu.

IV

Kad prva zrtva pocela da krklja,
Cuh meki udar, i mesnata vreca
Padase dugo. Znao sam: u grkljan
Dolazi prvi ubod, medju pleca
Drugi, a ruka naglo zrtvu grune
U jamu, gdje ce s drugima da trune.

Netko se mrtvo ispred mene slozi
Il iza mene, riknuvsi od straha,
A ja udarce silnom svijesti mnozih,
Odbijajuci pale istog maha,
Mada sam svakog - sto kriknu, zagrca -
Cutio kroz ugriz u dno srca.

Covjek iz jame jeco je ko dijete,
Tek priklan; cikto jezivo mu glasak.
Strepih, da racun moj se ne pomete.
Tad buknu u dnu bezdna bombe prasak.
Tlo se zaljulja. Klonuce me svlada.
Nestala u spas poslednja mi nada.

Al silna svijest paznjom me opsjednu:
U sluh se zivci, krv, meso i koza
Napregli. Zbrojih trideset i jednu
Zrtvu; sezdeset i dva boda noza.
Sluso sam udar, kojom snagom pada,
I meni opet vratila se nada.

Na jauk iz bezdna sada nova prasne
Bomba uz tutanj. I mrtva tjelesa
Padahu sad uz pljuske manje glasne,
Kao u vodu, povrh kase mesa.
Uto ocutjeh, da po krvi klizem.
Protrnuh: evo, i ja k jami stizem!

V

O vidio sam, vidio sve bolje,
Ko da su natrag stavljene mi oci:
I bijelu kozu, i noz koji kolje,
I zrtve (kao jagnjad, sto se koci
Casak pred klanje, al u redu blize
Korak po korak mirno k nozu stize).

Bez prekidanja red se dalje mico
- Ko da na celu neko nesto dijeli -
Nit je tko viko, trzo se, narico;
Na zezi strasnoj tiho su nas zeli
Ko mrtvo klasje, koje jedva susti.
(To se cula krv sto iz grla pljusti.)

Korak po korak posli smo; stali opet:
Krkljanje, udar, pad i opet korak.
Zacuh zvuk jace. Ukocen, ko propet,
Stadoh. Na usni tudje krvi gorak
Okus ocutjeh. Sad sam bio treci,
Sto jamu ceka u redu stojeci.

Strasna mi tama, od sljepoce gora,
Sav um pomuti i na cula leze,
I za njom svjetlost ko stotine zora:
Iskro! Strijelo! Plamene! Snijeze!
Silno svjetlo bez ijedne sjene,
Ko ostar ubod igle usred zjene.

Drug se preda mnom natrag k meni nago,
Kao od grca; onda je zastenjo,
Naprijed posrno, uzdahnuo blago -
I tihi uzdah s krkljanjem mu jenjo.
Surva se, pljesnu kao riba. Zine
Preda mnom prostor bezdana praznine.

Sve pamtim: naprijed zaljuljah se, natrag
Bez ravnovjesja - kao da sam stao
Jezive neke provalije na prag,
A iza mene drugi ponor zjao.
Bijela strijela u prsi mi sinu,
Crna me sinu pleci. U dubinu.

VI

U bezdanu uma, jeza me okrijepi.
Osjetih hladno truplo gdje me tisti,
Hladnost smrti da mi tijelo lijepi.
Strah svijescu sinu: Neka zena vristi!
U jami sam - tom zdrijelu naseg mesa;
Ko mrtve ribe studena tjelesa.

Lezim na lesu: kupu hladetine,
Mlohave, sluzne, sto u krvi kisne,
I spas sa jezom iz leda me vine:
Svijest munjom blisne, kada zena vrisne.
Okrenuh se, u groznici tad k vrisku,
Pruzih ruku: napipah ranu sklisku.

I prvi puta sva zivotna snaga
Nad lesevima stala da se skuplja;
Na vrisak skrenuh ruku, i u duplja
Lubanje zaboh prste; tijela naga
Ko da su sva zavristala u jami -
Sav pako jeknu jezivo u tami.

Bomba ce pasti! Uzasnuh se prvo;
U grcu strasnu zgrabih rukom nize.
Zakoljak nadjoh grozan. Les se rvo
Sa mnom i na me poceo da klize,
Krkljo mu grkljan u krvavoj rani;
Korake zacuh i glasove vani.

O boze moj, zagrlila me zena
Sad zagrljajem druge svoje smrti:
Kako joj koza lica nagrbljena…
Starice! Bako! I uzeh joj trti
Koscate ruke, i zarko ih ljubih.
Cinilo mi se: mrtvu majku ubih.

Cuo sam kako umiruci stenje,
I pozelio ludo da ozivi.
Sve leseve tad molih za oprostenje.
Ocutjeh tvrdu usnu gdje se krivi -
Obeznanih se. Kad sam opet skido
Mrak nesvijesti, jos sam gorko rido.

VII

Usutjeh. Sam medj truplima lednim,
A studen smrti na ledja mi sjela,
Na udove. U ledu mrtvih zednim
Vatrama nepca, jezika i zdrijela.
Led smrti suti. U njemu pako gori.
A nigde vriska, da samoca ori.

Taj grozni teret, sto na meni lezi,
Ni smrtnim ledom nece da priusti
Hladnocu grla; a biva sve tezi;
Odjednom skoro viknuh: voda pljusti!
Cujem gde s vrha po truplima tece;
Ah, studen mlaz! - al pece, pece, pece!

Po goloj kozi po ledjnome jarku,
Niz trbuh, prsa, slabine i bute
Potocic studen pali vatru zarku,
Dube u mesu kanalice ljute.
I kad na usnu mlazic zarki kapno,
Opaljen jezik kusnu zivo vapno!

Puna je jama: na lesine liju
Vapno, da zivim strvine ne smrde.
O hvala im, nas mrtve sada griju
Plamenom svoje samilosti… Tvrde
Leseve cutim: trzaju se goli,
Ko mrtve ribe, kad ih kuhar soli.

Taj zadnji trzaj umiruceg zivca,
Taj cudni drhtaj, na kojem sam plivo,
Ucini da sam blagosiljo krivca:
O gle! Jos truplo kraj mene je zivo -
To starica me hladnom rukom gladi,
Jer zna da moji ne prestase jadi!

VIII

Kad sam mrtvi val zivota stiso
Korake zacuh ko daleku jeku;
Netko je jamu par puta obiso;
I nasta mir, ko mir u mrtvu vijeku.
Pomakoh nogu, stegnuh lakta oba -
Ko grobar, kad se izvlaci iz groba.

Zaprepastih se: lesevi se micu,
Klizu nada me, polako se ruse -
Smiju se, placu, hropcu i vicu,
Pruzaju ruke i bijesno me guse…
Osjecah nokte, straznjice, bokove,
Trbuhe, usta, sto me ziva love.

Prestravljen stadoh. Stadose i oni.
Sad je tezina manja. Mrtva noga
Pala mi preko ramena. Ne goni
Nitko me vise! - Od penjanja moga
Ruse se mrtvi! - rekoh sebi: - To se
O vratu tvome splele zenske kose.

Prostrujo hladan zrak na moja usta
Kroz sloj leseva: izlazu sam blizu!
I srknuh utopljenicki: krv gusta
Kroz nosnice u grlo ostro briznu.
Smijo sam se - al da me netko tako
Nakreveljena vidje, taj bi plako.

Il bi od straha sledio se, nijem
Pred tom rugobom. Jer, sto da se tjesim:
Odsad ce ljudi mislit da se smijem
Kad placem, i da placem kad se smijesim.
Ta prazna duplja, gnijezda grozne tame,
Sjecat ce svijet na crno zdrijelo jame.

I sama sebe osjeco sam krivim,
Sto ostavljam u bezdanu te mrtvace,
Jer zrak je ovaj ziv… a ja ne zivim…
I cekah da me opet natrag bace.
Al rana zivim bolom: ziv si! rece.
Sabrah se. Vraga! S njom se spusta vece.

IX

O nikad nisam ocekivo tamu
S tolikom ceznjom. Pazi! rosa klize
Niz trupla dolje do mene, u jamu!
Uzaren jezik poceo da lize
Kaplje sa ruku, nogu, mrtvih tijela,
Sto su se na me ko zlijeb nadnijela.

Pomamno sam i divlje se penjo,
Gazio prsa i trbuhe grubo -
I kad bi mrtav zrak iz trupla stenjo,
Nisam vec trno. Vuko sam i skubo
Dugacke kose, uspinjo se mesom,
Podjaren zedjom kao ludim bjesom.

Nisam osjeco bola, straha, stida;
Obarah les za lesom, grabih, plazih
Po njima ko po zemlji, sto se kida.
A mozda svoju mrtvu sestru gazih,
Susjeda vukoh, lomih njeznu dragu.
Zedj mi je dala bezumlje i snagu.

Kad sam se divlje iz jame izvuko,
Zaboravih svijest, oprez, da l je mrko:
Tlom krvavim sam puzo, tijelo vuko
Do trave: zvijerski, zivinski je srko;
Uranjo u nju, jeo je i guto
I ko po rijeci livadom sam pluto.

Dozvah se: usta, punih trave, lezim,
Gorim, ledenim: u teskoj sam mori.
Spasen! O, kamo, kamo sad da bjezim?
Zadrhtah: pjesma krvnikova ori.
Daleko. Nasim mukama se ruga.
I mrznja planu. Ostavi me tuga.

X

Odjednom k meni miris paljevine
Vjetar donese s garista mog sela;
Miris, iz kog se sve sjecanje vine:
Sve svadbe, berbe, kola i sijela,
Svi pogrebi, naricaljke, opijela;
Sve sto je zivot sijo i smrt zela.

Gdje je mala sreca, bljesak stakla,
Lastavicje gnijezdo, iz vrtica dah;
Gde je kucaj zipke sto se makla,
I na traku sunca zlatni kucni prah?

Gdje je vretena zuj, miris hljeba,
Sto s domacim sturkom slavi zivot blag;
Gdje su okna s komadickom neba,
Tiha skripa vrata, sveti kucni prag?

Gdje je zvonce goveda iz stale,
Sto, ko s daljine, zvuk mu kroz star pod
U san kapne; dok zvijezde pale
Stoljeca mira nad sela nam i rod.

Nigde placa. Smijeha. Kletve. Pjesme.
Mjesec, putujuci, na garista sja:
Ugasnuo s dola dalek jecaj cesme,
Crni se na putu lesina od psa…

Zar ima mjesto bolesti i muka
Gdje trpi, pati, strada covjek ziv?
Zar ima mjesto, gdje udara ruka,
I zivis s onim koji ti je kriv?

Zar ima mjesto gdje jos vriste djeca,
Gde ima otac kcerku, majku sin?
Zar ima mjesto gdje ti sestra jeca,
I brat joj stavlja mrtvoj na grud krin?

Zar ima mjesto gdje prozorsko cvijece
Rubi jos radost i tazi jos bol?
Zar ima veceg bogatstva i srece,
Nego sto su skrinja i klupa i stol?

Iz sume, s rikom gora, prasak muko
Zatutnji. Za njim tanad rasprseno
Ciknu, ko djeca njegovo. Pijuko
Nada mnom zvuk visoko, izgubljeno.
Bitka se bije. Osvetnik se javlja!
Osvijetli me radost snazna poput zdravlja.

Planu u srcu sva ognjista rodna,
Osvetom buknu krvi prolivene
Svaka mi zila, i ko usred podna
Sunce Slobode razbi sve mi sjene.
Drzec se smjera garisnoga dima,
Jurnuh, poletjeh k vasim pucnjevima.

Tu ste me nasli lezati na strani,
Braco rodjena, neznani junaci;
Pjevali ste, i ko kad se dani,
Siroka svjetlost, kao bozji znaci,
Okupala me. Rekoh: zar su snovi?
Tko je to pjevo? Tko mi rane povi?

Ocutjeh na celu meku ruku zene;
Sladak glas zacuh: “Partizani, druze!
Pocivaj! Muke su ti osvecene!”
Ruke se moje prema glasu pruze,
Bez rijeci, i dosegoh njezno lice,
Kosu i pusku, bombu vidarice.

Zajecao sam i jos i sad placem
Jedino grlom, jer ociju nemam,
Jedino srcem, jer su suze macem
Krvnickim tekle zadnji puta. Nemam
Zjenice da vas vidim i namam moci,
A hteo bih, tugo! - s vama u boj poci.

Tko ste? Odakle? Ne znam, al se grijem
Na vasem svjetlu. Pjevajte. Jer cutim,
Da sad tek zivim, makar mozda mrijem.
Svetu Slobodu i Osvetu slutim…
Vasa mi pjesma vraca svjetlo oka,
Ko narod silna, ko sunca visoka.

ENGLISH version

Blood is my daylight, and darkness too.
Blessing of night has been gouged from my cheeks
Bearing with it my more lucky sight.
Within those holes, for tears, fierce fire inflamed
The bleeding socket as if for brain a balm –
While my bright eyes died on my own palm.

While played, I never doubt, God’s feathered creatures,
Reflected still in them, and clouds’ procession;
But all I felt were my blood–spattered features,
Bruised gulfs in that once brillant profusion.
Haw radiant lay my eyeballs in my hand,
Yet from those eyes no tear could more descend!

Then ever other fingers ran the warm
Coagulating blood my slaughterer found
By the profounder agony of holes he formed
For better grip, more sensuously to wound;
But me the softness of my blood enthralled,
And I rejoiced as blood were red tears falling.

The final light before the frightful night
The lightning swooping of the polished knife,
The cry too white still in my blinded sight,
The bleach-white bodies of the murderers,
Who stripped their torsos for their sweaty task –
Was dazzling even to my blinded mask.

O painful daylight, never so hard yet
Or penetrating did you break the East
With fiery arrow; I might have thought I shed
Teardrops with leaping flames that seared my cheeks
Through all that hell so many lightnings brent,
So many cries of other victims rent.

What time that furious conflagration fanned,
All that I knew of time were callouses for eyes,
Hard-grown and aching; and could hardly stand.
And only then my slippery eyeballs fingered
And knew – and cried: My sight, O Mother mine, is gone.
How shall I wepp when your life too is done?

Then dazzling daylight like a myriad carillons
From endless gleaming bell-towers in my crazy
Brain illumined like the lights of Zion,
A lovely light – a light which sanctified –
Bright birds, bright river, trees and, brilliant
Boon pure as mother’s milk, still brighter moon.

Now came a torture I had never guessed –
My murderer commanded “Break your own eyes!”
I nearly prayed for mercy to the beast,
But slimy-fingered spasmic hands obeyed –
And then no more I heard, no more could tell,
To empty nothyng faltered, and I feel.

II

WITH chilly urine woke me, and with blows
Belaboured fire back to my head, and then
These executioners pierced our ear lobes
With blunted, clumsy spikes, each one in turn –
“Laugh, laugh!” they ordered, as they thrust their tools,
“Ear–rings are fire for force-converted fools!”

Then horrid laughter, sobbing, loud and wild
Reverberated as if dead men laughed;
But crazy humour hindered those defiled –
To silence us our wilted flesh they flayed;
But endless now in our long choking wit,
With gaping sockets our dead sorrow wept.

Then suddenly like corpses we were still
(No doubt from fear lest we were still alive) –
Tugged by our swollen ears they dressed us, till
The silent torture turned us all awry
(But birds that sang to us, not one did tire)
While through our tattered lobes was drawn a wire.

So each man of us if the least he starts
Howls dully when he feels the frightful pain.
“Silence” - the executioner – “we know it smarts,
But we’re not going to let you go again!”
Not one of us could even shake his head
But give another blinding pain instead.

That warder wire appeased our cruel captors,
And, tired, nearby they sat down in the shade;
Refreshing water gurgle then was heard
Down parching throats, laud pleasure as they ate,
As if they’d laboured hard, till they began
To pass foul, slimy jokes from man to man.

Then even seemed our presence was forgotten;
We heard them yawn and break their wind at leisure.
“Oh boy, I saw a skirt today” – a rotter
Spued dirty observations from his tongue.
Thus passed their noon, in wine or cooling water -
Ours passed on burning wire, strung for the slaughter.

III

NOW in my rank a girl went mad and shrieked
Her warning – “Men! Fire! the house is burning,
Fire!” And now the wire strung through us wreaked
New agony and rent distorted gaps
In all our monster ears until she fell
And choking lay, oblivious to hell.

“Blind sockets, deaths-head skulls, you purblind rats,
We’ll doctor you with hot coals in those holes
To make you see again, blind blinking cats!”
And, as he spoke, a drunken murderer lent
Leering forward, and slashed down through a face,
To leave its ear still dangling, wired in place.

We heard the victim’s cry, his frenzied pace
As, thus released, down maddened dark he ran;
Through mortal silence then we heard the chase,
And, as the knife struck twice, his heavy fall.
So one is saved, I told my night of it,
No knew they led our steps towards the pit.

I heard the heart dull in my hollow breast
And through the wire to others’ beating harked;
To that dumb drum we pressed our steps ahead
(Haw loud it rumbled through the weeping dark!)
By that tattoo I saw through holes for eyes
My thoughts assemble as in bright sunrise.

And saw again, as I had seen at dawn,
The hollow pit which yesterday we dug;
I strained my hearing and at last it came –
That sudden flat sound as each victim fell –
Knife-edged, my thought itself began to tell
The forty-nine before me, known so well.

And, waiting fingered memory’s index,
Ticked whom they took before, behind, all round –
So add, subtract, until the following blows
Descend and new men die; till all my strength
Of mind to dazzling clarity was grown.
To let no change take place, and pass unknown.

Somewhere cicadas sang; a single cloud
Brushed fleeting shadow over everything.
I heard one murderer nature easing loudly,
The while another, heated, wildly slew –
All this engraved like sight, and glittered clear
As sun upon the knife-edge, in my ear.

IV

WHEN the first sacrifice began to choke
I heard a silken sound, a fleshy sack
Which settled slow. I knew that first the throat
They stuck, then in between the shoulder-blades
A second thrust, then swiftly pushed away
To fill the pit, together to decay.

Before my blindness, limp and dead, one fell,
Then with a yell of fear, behind my back,
While my keen senses noted down each blow
And every person dead, struck from my list –
No man nor girl who cried or sudden wept
But in my heart – my wound – their agony leapt.

A comrade in the pit now whimpered like a child,
Throat but half stuck – that asound so ominous
Alarmed me lest I lost the list compliled –
Then down below a hand–grenade they tossed –
The firm earth rocked. A weakness bend my shape;
What hope now had I that I might escape?

Yet consciousness triumphant still possessed me;
Now nerves and blood and flesh and skin became
A straining ear; I counted thirty–one –
Sixty and two more strikings with the knife –
I heard a blow which fell with savage force,
And once again my folly took its course.

When now another cry for intermission
Brought yet another hand-grenade, new dead
Began to fall with thuds of less precision,
As if on water, o’er a slush of flesh;
And so in blood I feel my foot-soles sink –
A spasm shook me – I had reached the brink.

V

OH, THEN I saw, with suddenly better sight,
As if my eyes returned – but to my back -
That whitened skin, that knife prepared to strike,
The victims too who while last seconds tick
Stand stiff and still, yet automatic steal
By inches toward the knife their nerves can feel.

Uninterruptedly the ranks moved slowly on
- As if some distribution was ahead -
Not one that shouted, started back or groaned,
While steadily in sultry air death mowed
the deadripe corn, which fell with only sound
The fluent blood which spurted to the ground.

Thus step by step, with briefest pause between -
The croak, the knife, the thud; the queue pace
Nearer, nearer still. Strained on a rack,
I backed, felt on my lips the bitter taste,
Another’s blood, and thus became the third
Who waited at the pit till it – occurred.

The darkness more disgusting through my blindness
Blasted my mind and cluttereb every sense -
And sense bevond a thausand daybreaks cried
Intense – O arrow! O flame! O bewildering snow!
Light, come at last devoid of any shade,
With needles in my aching eyeballs played.

The comrade next bent suddenly towards me,
As if a cramp had gripped him, then he groaned,
And, stumbling forward, set a soft sigh free,
That lonely sigh, consumed in his death–rattle -
Swung downward, flopping like a fish. With this,
Before me gaped the bottomless abyss.

Each detail fresh today – my body swayed
In space – as if upon the final rung
Of endless nothing balanced there before me,
And at my back another nothing hung.
A whitened arrow was my own throat slit,
Black death the stab behind; before – the pit.

VI

BUT in the pit, by quivering heart made keen,
I felt the chilling corpse that pressed me down,
And my own clamour too, that webbed me in.
Fear flared my senses when a woman shrieked!
I am in the pit, cold maw that took our flesh,
That took our corpes clammier than fish.

I lay upon a corpse – a mould of brawn,
A flabby slimy thing in bloody steep;
Yet thought was rescued by that human cold,
And flashed new lightning when a woman screamed.
I turned in fever quick towards the sound
And stretched my hand – to touch a soft, wet wound.

For the first time my every ounce of strength
Knotted together over all the dead;
To hide that shriek I held my breath and pressed
Deep fingers in my sockets - bodies naked
Shrieked together in the darkened pit,
And hell re-echoed with the din of it.

Then my new fear awoke – grenades would fall!
With awful spasm at first I thrust and gripped
A woefully butchered limb – the body crawled
To writhe with me, and, writhing, slipped,
The blood-lapped gurking gullet gaping wide -
When footsteps came and voices spoke outside.

O heavens above, a woman’s tense embrace
Of second death contained me and I felt
My fingers ridging in her wrinkled cheeks -
O whitened hairs! O Granny! and I held
Her bony hands and warmed them with my breath,
Felt I had caused my own dear mother’s death.

I heard how she lamented as she died,
How passionately still che longed to live.
I begged all those now dead for absolution.
I felt a twisted lip grown swiftly stiff -
And fainted then. When once again I stripped
The darkness from my mind, my flesh still wept.

VII

STOPPED – alone – of all cold corpses, first!
But chill of death subtly up my spine;
My limbs – congealed in choirs of dead men - thirsting
With gums and tongue and gullet throbbing fire.
The ice of death is still. Inside, hell flamed,
Though not a cry, to give that silence shame.

Yet that lewd burden pressing on my body
Not even with the ice of death can slake
My burning throat; that ever deader sod
Confines me – till I nearly shriek for water -
Then water sprinkles, near and far by turns,
On, cooling shower! that burns, burns, burns!

Over the naked skin, the vale of ice,
Down belly, breast and flanks and thighs at once
That cooling rivulet sets teasing fire,
And hollows angry furrows in the flesh.
A burning droplet on my stiff lips traced,
My tongue revealed to me the quicklime taste.

The pit chockful, on carcases they poured
That fire, to spare the world our stealing stench:
I thanked them that, now dead, they tried to warm
Us with that charity … I felt wrench
Of naked corpses as their sinews turned,
Like long dead fishes by crude saline burned.

That final spasm of nerves yet not quite still,
That wondrous shudder on which I now floated
Compelled me bless the guilty one for this:
When look! a corpse beside me was alive -
Grey-haired old granny’s icy hand caressed
Me, now she knew I still had not found rest.

VIII

WHEN that dead wave of life again subsided,
I caught the sound of steps as from afair -
Somebody twice walked slowly round the site,
Then peace shone steady, like the evening star.
I bent, to rise, hitched feet up, one by one,
Like digger when his graveyard job is done.

Then what surprise! The corpses moved about,
Slid over me and slowly settled in;
They laughed and wept, groaned and sighed and shouted,
Reached for me – gripped me – furiously throttled -
I felt their nails, their buttocks, and their thighs,
Their mouths and bellies corner me alive.

From terror I was still – then they still too -
Their weight decreased, a dead leg on my shoulder
Dangled limp. They had pursued, but now
Pursed no more! – my climbing had undone
The dead – I told myself. – That mangled nosse
About your neck, a dead girl’s locks have tangled!

Soft air now brushed its coolness on my mouth
Between the dead – then I was near escape!
And as if drowning, gulped; and thickened blood
Through nostrils spurted down my parching throat.
I laughed aloud – yet who saw me with gob
Of comrade’s blood bedecked, would sorely sob.

Or fear would petrify him, smite his speech
Before monstrosity like me – for why
Deceive myself when mast think I grin
If i am weeping, or, if smiling, cry?
Yet, in these empty sockets none may now forget
Like their tenebrous depths, the deadly pit.

For I could not relieve myself of guilt
Were I to leave my dead in that dark hole.
The air’s alive – but do I also live?
I half expected they would clutch me to them -
But then my mortal wounds “You live!” declared.
Be brave! Day’s done – the evening damp is here!

IX

OH, NEVER did I wait for darkness’ coming
With such desire. For now the dew was seeping
Over the upper bodies down to me!
My inflamed tongue set greedily to lick
Drops from the arms and legs of those now dead,
And down contorted gutters nectar bled.

Like a wind creature, maddened then, I tried
To clamber out, on bosom or on belly
Treading, non when those things like bellows sighed
Did I pay heed, but clutshed and cramped my fringers
In the still hair, wherever dead flesh held,
Like maddened dog by burning thirst compelled.

Now was I free from pain and fear and shame,
Free to betray and spurn the dead, and crawl
On bodies as on sodden ground that crumbled.
Was it my sister that I trod – I cared not;
Some friend I mauled, girl’s fragile bones I shattered -
My maddened thirst was master – what else mattered?

When like a beast I’d clambered from the pit,
All wisdom, caution, fled, I cared not any more
Who saw, but in blood crawled about and dragged
Myself to pasture, quadrupedal snorted,
Rooted burning lips, and gaped, and sank
My oblivious body as I crept and drank.

At last twast done; with grass–filled mouth I lay
Twixt fire and ice, exhausted beyond sense,
But saved! though beffled – whither could I flee?
A shudder broke me. Far aff the tyrants sang -
With dirty catch their dismal triumph they shared.
When my soft mood was gone, and hatred flared!

X

MY NOSTRILS suddenly had caught the scent,
The wind–borne echo of our burning homes!
From ashes rose my youthful years’ content -
The weddings, harvests, dances, and long hours
Beside the hearth – the funerals with bells and wakes,
All that life’s sower sows and death’s scythe takes.

That simple happiness, the window’s glint;
Swallow and young; or windborne garden sweet -
Where? – The unhurried cradle’s drowsy tilt?
Or, by the threshold, sunshine at my feet?

The spindle’s whirring, or the sweetish scent
Or bread – the chairs, the nook, that all require
But pease – that squere of sky the window bent -
Door hinges’ gentle creak, the cosy fire –

The cowbell clanging stately from the byre? -
Afair, it seemed, through the floor boards seeped in
Drip drip in sleep, while one by one the stars
The ages lit, o’er villages and kin.

No weeping – only oaths and bawdy yells.
The moon above a ruined village stands.
no more below the house the well–hoist spelling
Peace. Death’s odour only fills our land.

Is there a place where suffering and pain
Men suffer, and endure, but yet alive?
Is there a place where men forget again
And live with those who wronged them by their side?

Is there a place, where children cry delight,
A father has a daughter – son, a mother?
Where even dreaded death is calm, and white,
With lilies for farewell, placed by brother?

Is there a place, where flowers on the sill
Enhance a pleasure or a grief diminish?
Could there be happiness or wealth more full
Than oaken table, chest, and humble bench?

The forest suddenly rattled, magnified
From hill to hill, and bullet scattering squeaked
Like thunder children near me; high and wide,
Their errand missed, they sighed, and disappeared.
Comrades were come, the avenging battle started!
Light as strong as health lit up my heart!

All the hearths of home blazed up in me,
And every sinew swelled with vengeance for
Our bodies they had pillaged – I could see
The midday sun shrink gloom to liberty.
The smoking village as my nostrils’ guide,
I strove to take my stand my men beside.

Then it was you found me, still by the path
Oh my own kin, my unknown warriors!
Singing you came, like the first quickening swath
Of fruitful light, which, heralding the day,
Boathed me. I tried to ask – for had I swoonned,
To dream of singing hands? o bowhund my wounds?

Upon my forehead moved a girl’s cool finger,
Upon my ears sweet music “Comrade partisan,
Rest now in peace, your agonies are requited!”
I reached my hands in dark towards her voice,
Without a word I touched the tender face,
The hair, grenades, and rifle of my grace.

Began to sob and never have ceased yet,
With throat alone, for now I have no eyes;
With heart alone, for now my tears the knife
Of murderers gourged away. I am deprived
Of eyes to see you, and that strength is gone
Which I so need, to fight too, till we’ve won.

But who are you, and whence? I only know
That your light warms me. All – Sing! for I can feel
At last I live; even though I’m dying now,
‘This in sweet Liberty, with Vengeance stolen
From death. Your singing gives my eyses back light,
Strong as our People, and our sun as bright.

Enes Kisevic

By reach on February 8th, 2006
Posted in Hrvatski, Kultura, Poezija | No Comments »

SIJEDA DJECA
Sve to što čovjek stvori
to još se sagraditi može,
ali oni ruše i ono
što Ti si stvorio Bože

Read more..

Baloney

By reach on October 16th, 2005
Posted in Hrvatski, Kultura, Osobno, Život | 2 Comments »

Mislim da je došlo vrijeme da i ja kažem nešto o tome hvale vrijednom komadu papira koji nam polagano ali sigurno ulazi u živote i zagorčava ih masovno. Zapravo nijedan dio ove rečenice nije ciničan, jer kako stoji u navodilu za uporabo: «Bolonjska deklaracija ne predstavlja reformu koju nameću domaće vlade ili institucije visokoga obrazovanja. Bilo koji vid pritiska koji određene zemlje ili institucije visokoga obrazovanja mogu osjetiti kao rezultat provođenja Bolonjske deklaracije može nastati kao rezultat njihovoga ignoriranja zajedničkih odluka ili njihove isključenosti iz glavnog tijeka promjena.“ Btw želim da se zna da je pronaći nešto konkretnije o uvođenju te deklaracije kod nas bio poduhvat stoljeća i molim da me se poštuje zbog toga
Read more..

Love story

By reach on July 4th, 2005
Posted in English, Hrvatski, Kultura, Rant, Sprinkle | 2 Comments »

Bila sam prije koji tjedan u zadarskoj gradskoj knjižnici. Moram vam reć da je to sramota. Ne, ne, ne Zadarksa knjižnica, nego to što takvih knjižnica nema više po našoj state. Istina, imaju i oni knjiga iz jutarnjeg lista, sto govori vise o ljudima koji bi im trebali pribavljat te knjige, nego o njima. Cila atmosfera knjižnice me malo podsjeća na Američke srednje škole, onako kako ih prikazuju na filmovima makar, nisam nikad bila tamo.
Read more..

Autoerotic asphyxia

By reach on June 4th, 2005
Posted in English, Hrvatski, Kultura, Personal | 6 Comments »

So! I spent a couple of amazing days at my university this week. I mean, the place is just one big mess and even Douglas Adams himself wouldn’t have been ashamed to invent it.
Read more..