*sigh*
I’m feelin teh discrimination here people. All my spammers are offering me is porn for men, porn for gay men, pills to make my pea-nuss bigger and sometimes gambling opportunities.
C’mooon, I’m a girl, gimme something I can use!
Gdje su nestale naše bajke? 3. dio
Hans Christian Andersen (1805 - 1875)
Poznat je po bajkama u kojim kombinira narodne legende sa svojom maštom. Njegove bajke nisu bile samo za djecu vec i za odrasle. Uz to je pisao kazališne drame, novele i putopise.
Rođen je u getu Odense u Danskoj. Otac mu je bio postolar a majka pralja. Imao je vrlo malo obrazovanja i kao dijete bio je vrlo emocionalan i prestrašen, te je trpio poniženja zvog svoje visine i “ženskastih” interesa. Njegovi histericni napadaji grceva su pogrešno dijagnosticirani kao epilepsija.
Roditelji su ga ohrabrivali da piše svoje bajke i organizira lutkarske predstave. Otac mu je volio Književnost i cesto je vodio Andersena u kazalište. “Moj otac mi je ispunajvao sve želje” napisao je u svojoj autobiografiji. “Posjedovao sam citavo njegovo srce; živio je za mene. Napravio mi je dalekozor kojim bih nedjeljom gledao predstave i slike, citao mi je iz Holbergovih drama i Arapskih prica. Samo tada se sijecam da je bio sretan, jer svojim životom radnika on sam nikad nije bio zadovoljan.
1816 otac mu je umro i Andersen je morao naci posao. Neko vrijeme je bio krojacki šegrt, a radio je i u tvornici duhana. S 14 godina preselio se u Copenhagen kako bi zapoceo karijeru pjevaca, plesaca ili glumca. Iduce tri godine bile su pune teškoca iako je pronašao obožavatelje koji su financirali njegov put do kazališta. Prikljucio se kazalištu “Royal Theater” ali je morao otici kada mu se glas poceo mijenjati.
Kada ja je netko nazvao “pjesnikom” promjenio je svoje planove: “Proširilo se kroz moje tijelo i dušu i oci su mi se napunile suzama. Od tad, od tog trena, moj um je bio orvoren poeziji i pisanju.” Tada je poceo pisati drame, koje su, sve do jedne, odbijene.
1822, Jonas Collin, jedan od direktora Royal Theatrea, je platio Andersenovo školovanje u Slagelseu. Kako su ostali ucenici imali oko 11 godina, on se definitivno nije uklapao. Ipak, 1828 primljen je na Sveucilište u Copenhagenu, gdje je završio svoje obrazovanje.
1829 Royal Theatre je producirao Andersenov mjuzikl “Kjærlighed paa Nicolai Taarn eller Hvad siger Parterret” (Ljubav u tornju crkve Sv. Nikole - prijevod je s engleskog, nisam našla naš naziv). Iducih godina je pisao arabeske, drame i novele. Putovao je diljem Europe i ostao zaljubljenik u putovanje citav život.
1831 njegov prvi putopis je objavljen. Tokom svojih putovanja Andersen je, među ostalima, upoznao Victora Hugoa, Heinricha Heinea, Balzaca, Alexandre Dumasa i Charlesa Dickensa.
Kao romanopisac Andersen se probio s pricom “Improvisatore” 1835e. Radnja se odvija u Italiji i bavi se autobiografskom temom integracije siromašnog djecaka u društvo. Tema ružnog paceta, kojoj se i kasnije vracao.
Ipak, danas se njegova slava temelji na njegovim bajkama i pricama napisanim između 1835 i 1872. 1837 izdana je zbirka njegovih prica u kojoj se nalaze i “Mala sirena” i “Carvo novo ruho”. Među njegovim najpoznatijim djelima su “Ružno pace”, “Princeza na zrnu graška”, “Kositreni vojnik” “Djevojcica sa šibicama” i tako dalje.
U svojim bajkama Andersen je zapoceo je promjenu stila i sadržaja, te je koristio idiome i konstrukcije govornog jezika, koje se do tada nisu koristile u pisanju u Danskoj. Njegova identifikacija s nesretnima i odbacenima cinila je njegove bajke tako privlacnima.
Stalno je pisao i dopisivao svoje memoare - “Bajka mog života” i izdanje iz 1855e se koristi kao standardno. Umro je u svom domu u Rolinghedu, 4. kolovoza 1875. Jedan je od najpoznatijih i najprevođenijih pisaca u svijetu.
Ali u 21. stoljecu ništa nije tako jednostavno. Na 200u godišnjicu njegova rođenja netko je objavio da je Hans Christian Andersen ………… tadaaamm………….. biseksualac. Ali je ostao djevac citav život. Da li ja želim, dok citam Malu sirenu, mislit na to kako je on sebe vidio u njoj? Ne baš. Knjiga se zove jednostavno Hans Christian Andersen, a napisao ju je Jens Andersen koji, ocito, nije potomak pisca. On kaže da je Andersen volio i žene i muškarce, ali se nije mogao natjerati da prevaziđe socijalne ograde protiv homoseksualnosti, kao što se nije mogao natjerati da oženi - ženu. “Cure ga jednostavno nisu toliko zanimale.” Tada je Andersen (HC) svoju seksualnu energiju usmjerio u svoje pisanje, stvarajuci neke od najboljih bajki ikad napisanih. Pisac tvrdi da je bio gost Charlesa Dickensa kojemu nije bio pretjerano drag, cak se smatra da je lik Uriah Heepa, iz knjige “David Copperfield”, nastao na Andersenu. Dok su njegove novele i tradicionalnija djela prikazivala duboku vjeru u Boga, njegove bajke su ostavljale prostora da riješi svoje “ljubavne probleme”. Mnoge bajke mogu se vidjeti kao homoseksualne alegorije, a mnoge su ocito autobiografke. Na primjer, “Mala sirena” je nastala nakon krize koju je Andersen pretrpio na vjencanju Edvarda Collina, koji je možda bio ljubav njegova života, ali je odbio biti s njim. I novela “O.T.”, koja opisuje intimno prijateljstvo između muškaraca je nastala pod utjecajem ove neuzvracene ljubavi. Iako je vecina njegovih ljubavi bila upravo takva, moguce je da je pravo romanicno prijateljstvo imao s Grofom of Weimara - Carl Alexander von Saxe Weimar Eisenach - om 
, kojeg je upoznao 1844. Kasnije je bio zaljubljen u mladog baletana, Haralda Scharffa. Tek nakon Andersenove smerti, 1893e, prvi put se u novinama natuknulo da je možda bio homoseksualac. Zapravo je posve moguce da nikad s nikim nije spavao. Stranice njegovih dnevnika bile su pune križica koji su onacavali vrijeme kada je masturbirao. I ima ih MNOGO. Spominjanje njegove homoseksualnosti izaziva uzbunu u Danskoj, što mi govori da još imamo dalek put.
I prije nego ovdi nastane neka uzbuna moram napisat, ne uspoređujem u ovoj “seriji” pedofiliju s homoseksualnošcu, samo isticem da su jednako nebitne kad se radi o ljudima koji su mrtvi, koji su ostavili nešto posebno iza sebe, i koji na kraju krajeva nikad nisu ostvarili svoje, u ovom slucaju samo pedofilne, želje. A posebno kada se radi o nekakvim indicijama i istraživanjima koja se danas više ne mogu sa sigurnošcu dokazat ni ovako ni onako.
PS, dida je bolje, jeej 
I cometh back…
… just to leave again. My grandfather had a heart attack, and is in hospital in Rijeka, i’m gonna go visit him. after that i’m going to Slovenia to see if there’s anyting i can to for my grandma. This can take 4 days of 4 weeks.
Later
Od svega osta bol
Ellou, I was away hoping things will calm down and I won’t have to write any opinions, but it’s too late now.
But first - http://picasaweb.google.com/andrea.reach - my new photo album, I’ll see what I’ll do about the one on Flickr.
I got my hands on some good music again. Thanks to Dixy I’m listening to Babyshamles and Morrissey, and there’s also Something Corporate, an Emo band I guess. I’ve been thinking about emo, and came to the conclusion that much more people would like it, if Emo-kids weren’t so bloody annoying. However, I am not surrounded by them, so they don’t get to annoy me, and i can enjoy the music without looking at them
And now, Lebanon. I try, i really do, to understand Israel’s actions… but the truth is, they are showing off their power by destroying a country. I know all about Hezbollah, bad bad radicals, killing Israelis. And than in a fit of logic, Israelis are attacking the killers of civilians by …. killing the civilians. Where did i last encounter such logic? where o where…. Oh yeees, when Muslims were proving to be a peaceful nation by killing innocent people. It proves to me one thing, all killers are alike. Muslim, Jew, Nazi, Communist, Democrat… they are all the same. They find a great excuse, and start a genocide. - HEY You can’t compare what nazis did to what jews are doing now! - Watch me. Hezbollah is a terrorist organization hiding behind innocent and/or idiotic civilians. Jews (and i’m using “Jews” cause “Israelis” is such a crappy word) are killing those civilians, hoping to achieve what? When all civilians from Lebanon are dead Hezbollah will have no one to hide behind. Wuhu! CHILDREN people! You are killing CHILDREN!!! And in case you’re wondering THIS is a child:
And I really tried. This is not an “all jews must die” rant. This is an “all wars must stop” rant. I know some Israelis, they are great people, i love talking to them, they aren’t responsible for what’s going on. But someone is. And that someone should spend the rest of his very long life thinking of all the children whose lives he took. What they could have grown up to be. How much they would have loved, smiled, the games they would have played, hugs they would have given, happiness they would have spread. If I was from Lebanon, and lucid, i would stop showing the world pictures of dead children’s bodies, i would show them pictures of what those bodies looked like when they were alive and smiling.
There was a way to bring down Hezbollah without killing so many people. I’m sure of it. All this… is just someone showing off. This is not an accident. How many members of Hezbollah did they kill for each civilian that died? I’m guessing none. Prove me wrong. And than make me think it’s worth it.
Ziva sam…
ahoj! bila sam bolesna, i onda su mi iskljucili internet jerbo nisam placala racune za dsl… i sad sam usred ispita i ne pise mi se jer pokusavam ocajnicki upisat ZADNJU GODINU! wish me luck. a onda cu opet pisat
Ham and eggz
Oh I just LOVE Christian holidays. No, no I don’t. They drag all the hypocrisy in people up on the surface and make me look at it. Today a title in the papers: “Pensioners without Ham and Eggs on Easter”. Well bu-fucking-ho, I’m sure their lives are filled with joy, money, food and sex every other day of the year but, alas, today they had no ham and eggs. I share my pain with them to the point of suicide. How about a week from now someone writes and article: “Pensioners without Bread and Water and Roof over Their Heads on 24th of April”? noooo…. I don’t think they will. So please, spare me the false compassion on Easter, Christmas and whatever other holiday you’re enforcing on me.
Retarded are we.
Bush is planning to attack Iran, to make Teheran do something.
And NASA is planning to plunge a … thing into the moon and make part of it explode.
We really think we are Gods don’t we?
Iran is not my favorite country, I don’t like religious states (like my own actually), but there is no justification for attacking them. I don’t know who I’m talking to here. Everyone I know is against the war… and those who aren’t are out of my reach. I feel helpless in face of such stupidity and evil and selfishness.
Blow up the moon to find water so we can go live there… that’s what we’re doing. We destroyed the Earth and now we need to move to another planet and we start by destroying a part of it.
I’m disgusted by humans today.
Can you imagine being 12, living your life, going to school, having a crush on some girl or boy, playing football with your friends or discovering make up… and one day a loud noise wakes you up, and you spend the rest of your life with no leg, no arm and half of your face missing. Why? Well, it’s a complicated political story. But I’m only a kid??? Yes, well, you were in a wrong place at a wrong time. But I was in my house, my house is supposed to be my safe place!
What would you tell a kid like that? Would you explain the whole Teheran – Iran – America situation? Do you think s/he would give a flying fuck? We are worse than animals. I will never understand why people fear the devil and hell, devil is like an innocent child compared to us.
Gdje su nestale naše bajke? 2. dio
O ovome sam, mislim, već pisala, ali pošto je bio jedan od inspiratora ove teme, zaslužuje da ponovim i nadopunim.
J. M. Barrie (1860-1937) - Sir James Matthew, Baronet Barrie
Škotski novinar, dramaturg i pisac dječjih knjiga, Barrie, je postao poznat diljem svijeta zbog svoje drame i priče o Petru Panu (1904). Petar Pan je bio dječak koji je živio u Nigdjezemskoj, ratovao s Kapetanom Kukom, i koji nije odrastao. Prvo ime Petra Pana je uzeto od imena Peter Llewellyn Davies (1897 – 1960), jednog od Daviesove braće koje je Barrie poznavao.
«Kada se prvo dijete nasmijalo prvi put, smijeh se razbio u tisuće komadića koji su počeli skakutati uokolo, i to je bio početak vila.»
(iz Petar Pan)
James Matthew Barrie je rođen u selu Kirriemuir, u Forfarshireu (sada Angus). Njegov otac, David Barrie je bio tkalac, a majka, Margaret Ogilvy, kći klesara. Imali su desetoro djece, Barrie je bio deveti. Jamie, kako su ga od milja zvali, je slušao priče o gusarima od malena, kada im je majka čitala avanture R. L. Stevensona predvečer. Kada je Barrie imao sedam godina, njegov brat David je umro u nesreći na klizalištu. David je bio Margaretino najdraže dijete, i nakon njegove smrti upala je u depresiju. Barrie je pokušavao približiti joj se noseći robu umrlog dječaka. Opsesivna veza koja je rasla između majke i sina obilježila je čitav njegov život. Nakon njezine smrti 1896. Barrie je objavio njenu biografiju iz koje je očito da ju je obožavao. (Na Engleskom je možete čitavu pročitati ovdje.)
Sa trinaest godina Barrie je otišao iz svog rodnog sela. U školi se počeo interesirati za kazalište i gutao je djela Jules Vernea, Mayne Reid i James Fenimore Coopera. Ostale učenike je promatrao sa strane, oni su bili visoki i interesirale su ih djevojke, dok je on ostao sitan i čini se da nikad nije imao djevojku. Studirao je na sveučilištu u Edinburghu nakon čega je do 1885. radio u Nottingham Journalu kao novinar. Tada se preselio u London gdje je bio «pisac slobodnjak». Prodavao je svoje priče, uglavnom humoristične, modernim časopisima. U svom misteriju «Better Dead» (1888) Barrie ismijava poznate ličnosti. Barrie je poznavao velika imena književnosti, npr. G. B. Shawa, koji nije odobravao njegovo pušenje lule, i H. G. Wellsa, i znao ih je iznenaditi svojim primjedbama. Jednom je rekao Wellsu: «Dobro je to što znate pisati knjige, ali možete li micati ušima?» Kada je jedna prijatelj primijetio da Barrie jede prokulice (Brussels sprouts) svaki dan, ovaj je objasnio: «Ne mogu odoljeti da ih naručim, te riječi je tako predivno izgovoriti.» Sa svojim prijateljima, Jerome K. Jerome, Arthur Conan Doyle, P. G. Wodehouse i ostalima, Barrie je organizirao kriket klub – Allahakbarries. Jedini član koji je zapravo igrao kriket bio je Barrie. Tokom Prvog svjetskog rata Barrie i prijatelji su napravili vestern, u kojem su glumili Shaw, William Archer, G. K. Chesterton i ostali.
1888. Barrie se prvi puta proslavio pričicama o životu u Škotskoj «Auld Licht Idylls». Kritičari su je hvalili zbog originalnosti. Zatim je njegova melodrama «The little minister» postala pravi uspjeh i kasnije su po njoj rađena tri filma. Kasnije je Barrie pisao uglavnom za kazalište. 1894. oženio se s Mary Ansell, koja je glumila u njegovoj drami «Walker, London». Prema biografiji Janet Dunbar (1970.), Barrie je bio impotentan. «Dječaci ne mogu voljeti», bilo je njegovo objašnjenje. «Mali ministar» bila je popularna kazališna produkcija 1897. u Engleskoj ali i u SAD-u, gdje je Barrie započeo svoju suradnju s impresariom Charelsom Frohmanom i njegovom sestrom Maude Adams. Dvije Barrieve najbolje drame «Quality street» (o dvije sestre koje otvore školu za ‘djecu aristokrata’) i «The admirable Crichton» (u kojoj batler spašava obitelj nakon potonuća broda), su producirane u Londonu 1902., a kasnije su snimljeni i filmovi. Iste godine, Petar Pan se prvi puta pojavio (samo imenom) u Barrievoj noveli za odrasle «Mala bijela ptica». To je priča, pisana u prvom licu, o bogatom neženji i njegovoj vezi s malim dječakom – Davidom. Šećući kroz park Kensington narator mu priča o Petru Panu, koji se po noći nalazi u tom parku. Petar Pan je produciran za kazalište 1904. ali je morao neko vrijeme čekati zadnju tiskanu verziju i nije se pojavio do 1911. Knjiga se zvala «Peter i Wendy» i u epilogu knjige, Petar je posjetio odraslu Wendy.
«Svaki put kada dijete kaže ‘Ne vjerujem u vile’ neka vila negdje padne mrtva.» (Iz Petra Pana)
Petar Pan se razvio s vremenom, iz priča koje je Barrie pričao sinovima Sylvie Llwlyn Davies. Barrie se sprijateljio sa Sylviom iako njen muž Arthur nije bio sretan zbog toga. 1909. Mary Marrie je započela vezu s piscem Gilbert Cannanom i Barriev i njen brak su se raspali. Nakon smrti Sylvie i Arthura Barrie je postao neslužbeni skrbnik njenih petoro sinova, iako je više bio kao šesto dijete nego očinska figura. Djeca su imala tragične smrti, George je poginuo u Prvom svjetskom ratu, Michael se utopio s prijateljem na Oxfordu, a Peter je počinio samoubojstvo 1960.
Barrie, a i djelo Petar Pan, bili su dobre žrtva Freudovih nasljednika. Barrie je prestao rasti s 14 godina, kada je dosegao 152cm, patio je od migrena i rijetko se smješkao. Ime Peterove prijateljice Wendy je zapravo Barriev nadimak, zvali su ga – Barrie Friendly-Wendy. A njen lik je nastao uglavnom na liku Barrieve majke.
Napisao je još dvije fantazije «Dear Brutus» (o grupi ljudi koji uđu u čarobnu šumu u kojoj se pretvore u ljude koji bi postali da su napravili druge izbore u životu) i Mary Rose (o majci koja traži svoje izgubljeno dijete, dok s vremenom ne postane duh).
1913. Barrie je postao Barunić, a 1922. dobio je nagradu «Reda za zasluge». Posjećivali su ga ministri, vojvotkinje, filmske zvijezde (Charlie Chaplin) i razni obožavatelji kojima je povremeno pomagao, novčano ili savjetima. Čak i u starijim godinama igrao se Kapetana Kuke i Petra Pana sa sinom svoje sekretarice. Izabran je za rektora sveučilišta St. Andrew. Umro je 3. lipnja 1937.
To je manje-više biografija J. M. Barriea. Međutim bajka je opet pregažena raznim horor pričama. Ovaj put je i sam Barrie pomogao. Priča o Petru Panu koju su nama čitali kad smo bili mali je uljepšavana, prepisivana, prevođena, uređivana i ispravljana više nego Biblija. 100 godina su dušobrižnici svijeta gušili seksualne i nasilne insinuacije u knjizi. Prilično je sigurno reći da je sve što mislimo da znamo o «Petru Panu» posve pogrešno. Npr. u prvoj verziji Zvončica je bila zla mala goropadnica koja je pokušala nagovoriti jednog od Izgubljenih dječaka da pogodi Wendy strelicom u srce, kada je ova tek došla u Nigdjezemsku. Kapetan Kuka u Disneyevoj verziji je jadna budala, ali u originalu se prvi put spominje kada se sudari s jednim od svojih gusara i zbog toga mu izvadi crijeva i ubije ga. Nigdjezemska nije bila divno čarobno mjesto, već opasna zemlja u kojoj sirene pokušavaju utopiti neoprezne, vukovi traže ručak, a gusari krv. A naš junak Petar je drzak, neodgovoran i samoživ. «Vidio je mnoge tragedije i sve ih zaboravio.» Ubija bez premišljanja, odsječe Kukovu ruku i baci je krokodilu, a zatim slavi sam sebe tako razmetljivo da se čak i Wendy, koja ga je obožavala, uvrijedila. U ranoj verziji priče, Petar, koji mami djecu od roditelja, je zločinac. Za kip u parku Kensington je Barrie rekao da je «previše sladak i ne pokazuje Vraga u Petru.» Barrie napominje da Petar bio ne samo derište već i duboko izmučen. U jednom trenu Petar ima «jedan od svojih snova… i plače u snu dugo i Wendy ga grli čvrsto.» Kad smo već kod toga… Wendy i Petar imaju valjda najnapetiju erotsku vezu u dječjim knjigama. Pobjegnu skupa, žive skupa kao mama i tata i razmjenjuju poljupce na krevetu. Čak i ako nevini Petar ne razumije što se događa, prema Hoganovom filmu je očito da Wendy želi od njega više od naprska. (Treba pročitat knjigu za ovo skužit.) Na kraju knjige Wendy hrabro pita Petra hoće li reći njezinim roditeljima nešto o «vrlo slatkoj temi… o meni, Petre?» «Ne.» odgovori dječak koji nije htio odrasti. «Ne.»
O Barrievoj vezi s petoro dječaka Davies postoje razne teorije. Većina ljudi ipak tvrdi da to nije bila sretna veza. Petera su u školi zezali zbog «Petra Pana», što je njega dovelo do toga da više nije mogao niti govoriti o drami, koju je zvao «to užasno remekdjelo». Počinio je samoubojstvo sa 63 godine bacivši se pod vlak, ali čak i u smrt ga je pratio «Petar Pan». Novine su objavile da je «mrtav dječak koji nikad nije odrastao».
Često se spominje da je Barrie imao ili htio imati seksualnu vezu s dječacima, jer u «Maloj bijeloj ptici» se nalaze neki momenti, posebno u scenama u kojima se dječaci kupaju goli, koji moderne čitatelje prilično uznemiruju.
Možda nije Barrie bio taj koji je imao problema sa seksom, možda ih imamo mi.
Poštovana šira i uža javnosti Republike Hrvatske,
mi se nalazimo posvuda. Po parkovima, ulicama, fasadama, travi, stablima i blatu. Ali trenutno se najviše nalazimo uvrijeđeni i povrijeđeni.
Mi smo puževi i mi nismo heteroseksualni.
Tražimo službenu i javnu ispriku gospođe Lucije Čikeš, zamjenice zastupnice Dubravke Šuice, potpredsjednice Izvršnog odbora Nacionalne grupe Hrvatskog sabora pri Interparlamentarnoj uniji, članice Odbora za međuparlamentarnu suradnju, članice Odbora za obitelj, mladež i šport, te članice Odbora za europske integracije, zbog namjernog, okrutnog i bolnog izostavljanja puževa iz prirodnog poretka stvari, te insinuiranja njihovog nepripadanja svemiru.
Gdje su nestale naše bajke? 1. dio
«Ti živiš u bajci!» poviknemo, ponekad, nekome tko misli da je život ljepši nego što on uistinu je. Nikako da shvatim zašto. Jeste li vi ikad čitali bajke? Ja jesam. Ni King još nije napisao horor koji bi se po svojoj morbidnosti mogao mjeriti s nekim od «najljepših bajki za djecu». A životi pisaca koji su nam uveseljavali djetinjstvo svojom krvožednom maštom? E to je tek nešto.
Napravit ću mali set postova, o nekim piscima o kojima se pričaju čudne priče od strane istraživača koji su možda u pravu, a možda samo nemaju života. Trudit ću se bit detaljna ali ne mogu baš totalno upilat pa ako vam nešto fali da bi došli do svog zaključka… istražujte sami (Na Engleskom jel. Mrzim nedorečenost hrvatskog Interneta. :o/)
Lewis Carroll (Charles Lutwidge Dodgson) – (1832-1898) – Alisa u zemlji čudesa
Engleski logičar, matematičar i novelist, najpoznatiji po svojim klasičnim fantazijama: Alisa u zemlji čudesa i Alisa i čarobno ogledalo. Carroll je koristio nadrealno okruženje svojih fantazija kako bi preispitao uobičajene načine razmišljanja. Za razliku od ostalih knjiga tog vremena, Alisa u zemlji čudesa nije imala moralnu pouku. Carroll je također pisao poeziju, koja je ostala otvorena za interpretaciju.
«Bojim se da se ne mogu objasniti gospodine,» rekla je Alisa, «jer, vidite, ovo nisam ja.»
«Ne vidim,» kazala je Gusjenica.
«Bojim se da ne mogu objasniti jasnije,» odgovorila je Alisa pristojno, «jer ni ja ne razumijem; vrlo je zbunjujuće biti toliko veličina u jednom danu.»
«Ne, nije,» kazala je Gusjenica.
(iz Alisa u zemlji čudesa)
Lewis Carroll je rođen u bogatoj obitelji u Daresburyju i Chersiru. Osnovnu školu je završio u Yorkshireu, a studirao je matematiku na Oxfordu, gdje je kasnije i radio kao predavač. Međutim karijeru predavača mu je otežavalo mucanje. Priča se da je Carroll bio sramežljiv i da je stalno krio ruke parom crno – sivih rukavica. Pisao je humoristične pjesme kao što je «The Hunting of the Snark» i matematička djela. I bio je izvrstan student Aristotelske logike.
Unatoč mucanju, Carroll je bez problema pričao s djecom, koju je često fotografirao. Imao je sedam sestara i njegovo zanimanje za djevojčice je možda nevinije nego se zamišlja – imao je i duga prijateljstva sa zrelim ženama. Ova strana njegova života je ostala neistražena, ali Karoline Leach, u svom djelu «Shadow of the Dreamchild» (koju na hrvatskom možete naći nigdje nikad) kritizira Freudovsku mitologiju i «čudnovati incestuozni nemoral» koji se stvorio oko autora i prave Alise.
Tokom jednog piknika, 4. srpnja 1862. Carroll je počeo pričati dugu priču Alice Liddell. (Ona je bila kći Henry George Liddella, ravnatelja njegovog Oxfordskog koleđa. Umrla je 1934.) «Alisa u zemlji čudesa» je nastala iz ovih priča. Prijateljstvo s obitelji Liddell raskinulo se naglo u lipnje 1863. godine, dvije godine prije nego je Zemlja čudesa izdana, i Carroll se okrenuo svojim ostalim mladim prijateljima. (Unosi iz dnevnika iz tog vremena nedostaju, a neki smatraju da je pokušao zaprositi Alice ali je odbijen jer nije bio dovoljno dobra prilika.) Originalno knjiga se pojavila pod nazivom «Alisine avanture pod zemljom». Priča se vrti oko sedmogodišnje Alise, koja zaspe na livadi i sanja da je pala u zečju rupu. Upozna čudnovate likove kao što su Ludi Klobučar, Kralj i Kraljica Herc i Mačak i doživi zanimljive, često čudne avanture, pokušavajući biti razumna u mnogim diskusijama koje nisu imale puno veze s logikom. Na kraju potpuno odbije svijet snova i probudi se.
Nastavak, «Alisa i čarobno ogledalo», se pojavio 1871. Slikar John Tenniel je odbio ilustrirati jedno poglavlje Čarobnog ogledala jer je smatrao da je besmisleno. To poglavlje je objavljeno 1872 pod nazivom «Osa u perici». Carroll je uvijek htio biti slikar, i kao dječak je ilustrirao magazine koje je pravio za svoju mlađu braću i sestre. Carrollovi originalni crteži Alisinih avantura pod zemljom su izdane 1961.
Njegov život i rad postali su stalni izvor spekulacije, a njegovo istraživanje granica smisla i besmisla je inspiriralo brojne psihološke studije i novele – možda i poznatog Engleskog filozofa Ludwiga Wittgensteina. Za humor Joseph Hellerove poznate knjige «Kvaka 22» je zaslužan upravo Lewis. U Kvaki 22 priča se osvrće na jedno pravilo USAF (United States Air Force olitiga vojno zrakoplovstvo), koje kaže da moraš biti lud da bi dobrovoljno letio u opasne borbene zadatke, ali ako piloti traže oslobođenje dužnosti na temelju ludila, onda mora da su normalni. Isti zakoni vladaju u Zemlji čudesa: «’Oh, tu nema spasa,’ kaže Mačak, ’svi smo mi ovdje ludi. Ja sam lud, ti si luda.’ ‘Kako znaš da sam ja luda?’ upita Alisa. ‘Mora da jesi,’ odgovori Mačak, ‘inače ne bi došla ovdje.’»
U vrijeme izdavanja, Alisine avanture su smatrane dječjim knjigama, ali sada ih se promatra u drugom svjetlu. Carrollov rad je zadivio kritičare kao što su Edmund Wildon i W. H. Auden, i logičare i znanstvenike kao Alfred North Whitehead i Bertrand Russell. Virginia Woolf je izjavila: «Alise nisu knjige za djecu, to su knjige u kojima mi postajemo djeca». 1960-ih hippije je privlačio nadrealni svijet, i Carrollovi likovi bili su inspiracija pjesmama «White Rabbit» (Bijeli zec) i «I am a Walrus» (Ja sam Morž). Frederic Brown je koristio Carrollove likove i rijeci pjesama u svojoj noveli «Night of the Jabberwock». (Također ne uspjeh pronaći naš prijevod.) 1990e Jeff Noon je nastavio Alisine avanture u knjizi «Automatizirana Alisa», u kojoj je transportirana u moderni svijet.
Međutim, ovo je samo kratka biografija, a u današnjem svijetu ništa ne može ostati čisto, bajkovito.
Carroll je nažalost bio sramežljiv i družio se radije s djecom (posebno djevojčicama) nego odraslima. Tako su, ljudi koji su posvetili život istraživanju tuđih života, došli do zaključka: «Čini se da nije bio sposoban ostvariti seksualnu vezu s odraslom osobom. Ovo je, čini se, obiteljska osobina, jer jedno od njegovo četvero brače, te šest od njegovih sedam sestara, su ostali sami čitav život. Zajednički problem mucanja je možda pripomogao tome. Unatoč ponekad očito erotskoj prirodi ovih veza, nikad nije optužen za ikakvu nedoličnost, i njegovi učenjaci su podijeljeni po pitanju njegovih veza s djevojčicama: da li je to bila latentna pedofilija ili izraz platonskog zanimanja, kao kod dobronamjernog strica? Carpenter smatra da je Carrollova strast za fotografijom pridonijela njegovom povlačenju iz života odraslih. Koristio je fotografiju kao način za upoznavanje djevojčica i da uspostavi kontakt sa slavnima. Njegove fotografije su dovoljno vrijedne da su najmanje dvije kolekcije izdane u naše vrijeme, a neki kritičari u tom polju smatraju da bi bio vrijedan doprinos fotografskom svijetu da nije napisao knjige o Alisi. Njegove veze s djecom su se uglavnom sastojale od čajanki i piknika.
Postoji zabilježeni događaj problema povezanih s golim fotografijama djece Mayhew. 1879 Carroll je napisao nekoliko zanimljivih pisama obitelji Andrew Mayhewa, tražeći njegovo dopuštenje da slika njegove kćeri, koje su imale 6, 11 i 13, gole, bez odraslih prisutnih (inače je uvijek tražio prisustvo odraslih, što se shvaća kao njegova potreba da zaštiti djecu od onoga što bi im mogao učiniti). Roditelji Mayhew, koji su prije dopustili Carrollu da fotografira djecu, su ovo odbili, i tada je naglo puklo to prijateljstvo. (Leach ga brani tvrdeći da je problem bio u njegovoj želji da «istraži» starije kćeri u određenim položajima, (u fotografskom smislu, pretpostavljam) ne mlađe.)
Također postoji fama da je pisao svoje knjige pod utjecajem LSD-a. To je teorija koju su proširili isti oni psihijatri koji su proširili LSD u društvu. Međutim prilično dobro je dokazano da droge ne potiču stvaralaštvo ni kreativnu maštu.
I moja najdraža teorija… 1996 Richard Wallace je objavio knjigu «Jack the Ripper, Light-Hearted friend» (Jack rasparač, bezbrižni prijatelj… imamo li mi prijevod za ovu knjigu? Koliko ja znam, ne.) u kojoj optužuje Carrolla i njegovog kolegu Thomas Vere Baynea da su Jack Rasparač. Uglavnom se sastoji od anagrama koje je Wallace sastavio iz Carrollovog pisanja. Međutim i Carroll i Bayne imaju alibije za noći kada su se ubojstva događala, i ova teorija nema potporu ostalih učenjaka. Carroll je pokazao nekakav interes za taj slučaj, ali tko u to vrijeme nije? U njegovom dnevniku, pod datumom 26. 08. 1891. piše da je taj dan pričao s jednim poznanikom o vrlo zanimljivoj teoriji o Jacku Rasparaču. Ali nikakve druge informacije o toj teoriji nisu nađene.